Hrvatsko je gluPište spopala gomila malograđana
koja ima samo jedan jedini program: Živjeti životom europske više srednje
klase, dakako bez njezinih rizika! Ako u nekom datom trenutku usfali desetak
tisuća eura, - oni će se naći. Imaju židovi i komunjarski „penzioneri“ zakopanu
lovu pored svojih uniformi i kapa partizanki.
Revizori mogu postavljati čudna pitanja, ali
upravo su ti ljudi postali revizori! Oni su izvršna vlast. I sad mogu, posve
"komunistički" zagrabiti prema svojim potrebama.
Najbolje je na nedavne oralne dijareje Vitomire Lončar
i Frfljavog citirati samog ministra:
"Pomiriti i ujediniti stare kulturne
veterane i ikone pozne socijalističke kulture prekaljane u SIZ-ovima,
partijskim i ostalim komisijama te državnom nakladništvu, ideološki
indiferentne kulturne „poduzetnike“, starlete te mlade „postmarksističke“ i
„postjugoslavenske“ teoretičare i „subverzivne“ diverzante na državni proračun
uistinu može samo velika nevolja.
„Stari“ su očajni jer su i HNS-ovoj podjeli kulturnog plijena i kadroviranju nakon 2012. ostali „kratkih rukava“, pa im se sada čini da je nastupilo trajno izmicanje tla pod nogama.
Mladi (uhljebi i utrpanci) su ljutiti jer im je jasno da se teorijsko-subverzivni aktivizam i medijsko djelovanje prebacuje s državnog kazana na „neoliberalno tržište“. Najbizarnije su među njima veteranke ulične „revolucije“ koje ne da nisu zadovoljne mojom pojavom, već bi za pet dana prosvjedovale i protiv ministrice koja bi bila simbioza Rose Luxemburg i Nade Dimić.
Vrijeme je i da za hrvatsku kulturu padne Berlinski zid, pa kao što u politici postoje „lijevi“ i „desni“ koji se voljom naroda izmjenjuju na vlasti, nema razloga da kulturu monopolizira samozvana lijeva avangarda kulturnjačke klase."
„Stari“ su očajni jer su i HNS-ovoj podjeli kulturnog plijena i kadroviranju nakon 2012. ostali „kratkih rukava“, pa im se sada čini da je nastupilo trajno izmicanje tla pod nogama.
Mladi (uhljebi i utrpanci) su ljutiti jer im je jasno da se teorijsko-subverzivni aktivizam i medijsko djelovanje prebacuje s državnog kazana na „neoliberalno tržište“. Najbizarnije su među njima veteranke ulične „revolucije“ koje ne da nisu zadovoljne mojom pojavom, već bi za pet dana prosvjedovale i protiv ministrice koja bi bila simbioza Rose Luxemburg i Nade Dimić.
Vrijeme je i da za hrvatsku kulturu padne Berlinski zid, pa kao što u politici postoje „lijevi“ i „desni“ koji se voljom naroda izmjenjuju na vlasti, nema razloga da kulturu monopolizira samozvana lijeva avangarda kulturnjačke klase."
