Antajtled

Splav Rima, bljutava paprika ili more Jeruzalema?

desno je desno, lijevo je šestar, u sredini je babić

u sredini je židov, lijevo je hazar, desno je dizma

ja sam akademski slikar

Koji je osnovni razlog da centralni komitet indexa i židovi uništavaju polja riječi i umjetnosti i miješaju ih sa svojim smećem? Da li možda misle da je protivno njihovim interesima promicanje ljepote i tradicionalnih vrijednosti, ili to čine jer vole razarati ili zato što ne smiju naglas reći „tetramegatron“?

Ponekad sam pogled na sve te različite destrukcije od njihove strane govori da je to ne samo zato što imaju cilj vladanja umom i duhom, nego se može pretpostaviti da su možda zli, izopačeni, ljubomorni, ili samo žele uništiti vrijednosti koje nikada nisu mogli niti neće postići.

Kao stranci i autsajderi uzgajaju mržnju I zgazi-kulturu, indexnu i hazarsku, židovsku. Budući da ne mogu stvoriti svoju kulturu i identitet, vole levatski uništavati mišljenje i kulturu drugih ljudi i drugih naroda, i moju, naravno. 

Dakako, postoji tu i profesionalna zavist jer oni ne znaju i ne proizvode ništa što sliči na umjetnost riječi i opažanja. Dakle, oni degradiraju značenje umjetnosti na njihovoj degeneriranoj razini.

Ideologija marksizma im je mater svih postulata jer ta ista ideologija uništava kulture ostalih naroda i pretvara masu u robove kojima je perfidno odstranjena kultura, nacionalnost i identitet. Ponekad mislim da možda ova destruktivnost indexa i židova potječe iz činjenica da je Kolinda napokon na tronu i zato što je drevni Rim uništio i razvalio Jeruzalem.

"Candy i sedam svjetlećih kegli", oil on canvas, 2015.

Postojim ja, hrvatski slikar nasuprot indexa i židova, i postoje prijenosnici kulture i razarači kulture.

Jedan od razarajućih alata  za umjetnike koji su provodili godine, pa čak i desetljeća u rafiniranju svojeg talenta, je da ih se postavlja na istu razinu onog kretena Andres Serrana koji piša na raspelo. On potroši dvije minute (šteta što nema kamence u bubrezima pa bi barem imao bolji vokal) i postaje „hvaljeni“ umjetnik, što je uvreda za one koji doista pokušavaju raditi na polju umjetnosti, da slikaju, da ispunjavaju zadani zadatak, ali si jednostavno ne mogu pomoći. Svaki put kada hrvatski slikar na pristojan način pokuša postići nešto, automatski ga „usisa“  indexovac ili židov. Kao što su mnogi kazali, to je njihova taktika uništavanja kulture,slikarstva i identiteta u Hrvatskoj i svijetu – sudjeluju u utrci kako bi sabotirali utrku.

Budući da im ništa nije sveto, osim njihovog poganskog i hazarskog plana za potpunom kontrolom, oni definitivno ne vide kao što mi vidimo, ljepota za njih ne znači ništa. Oni ne misle kao što mi mislimo, logika i zdrav razum im ne služe svrsi. Oni ne vole kao što mi volimo, oni koriste naše suosjećanje kao oružje protiv nas.

Točno je da su indexovci balavi i slinavi, a židovi prefrigani, ali kako ne znaju da sve ima uzrok i posljedicu? Ako imaju pravo na svoj stav, kao i ja ofskroz, zašto onda lupetaju i iskaču iz rupe kada nije pridodana važnost njihovom stavu? Neka slobodno izreknu svoj stav da su manipulanti, poklonici draže dežulovića, hazari, muljatori i da je to njihova sramota.

Sramota je ta njihova mimikrija u kojoj se žele prikazati da su jebeni i pošteni. Ne možeš bez srama biti židovski sluga i poltron, a da te ne iskaraju demokratski i forumski i blogovski hard vrajteri. Pišite onda o kuhanju ili kukanju, tamo nemamo vremena biti. To je štivo za šonje.

Nepresušan je izvor primjera koji podržavaju tezu da su oni trpači degenerativnih razvalina i izmišljotina, a o tome ću nešto u drugom apokrifu. Da im dam vreću mekinja ili kilu eksera umjesto špageta? Ma, neka odfakiraju.

 

Te razvaline možda mogu vidjeti razliku između tanjurače i mljevenog čvarka, ali su genetski nesposobni da proizvedu ljepotu. Plagijat i propaganda su im osnovne vještine. Bolji su u doprinosu razvoja moralne bijede jer su im to zabavne vrijednosti, kao i da gledaju druge da pate.

Indexovci grabežljivo vole posrkati samo pokvareno vrhnje. Što tada slijedi? Dok tuku čitatelja po glavi, indexov mozak bazdi kao shit, osjeća se kao shit, izgleda kao shit i zvuči kao shit. To je vjerojatno bolje za njih od iskazivanja objektivne i tradicionalne istine o umjetničkim vrijednostima.

Prema statistikama, židovi namjerno kupuju shitarije od umjetnosti, lažno podižu cijene istih ne-djela, dok u isto vrijeme pada vrijednost kvalitetne umjetnosti na koju su se namjerili, a za koju niti nemaju pojma da li vrijedi ili ne. Dok sunce zađe, iz sjene, s bokova, pokupuju ona djela kojima su srušili cijenu. Maestralno, iako opće poznati i uigrani recept, prepisan od šibicara s auto pijace. Dok je god spomena njihove „strasti“ na indexu, ma ima da nam Izrael pokloni milijon kubika šperploče za slikanje. Zanima me kakav bi tada naslov topica izmislio babić jer se doniralo nešto hrvatskom slikaru.  Vjerujem da bi mu teršelićka dala duboko idejno trkeljanje dok zajedno ribaju kupus na Dolcu.

Neosporno je da mnoge slikare  opterećuje neostvarivanje prava na galerijski prostor, egzistencijalna i moralna ugroženost, novinarska popišana bljutavost, kao i da se uopće ne iznosi podatak koja je uistinu pozadina  i sjeme promjene smjera u izrazu umjetnika novijeg  razdoblja. Ako su uživali u svojoj kreativnosti i neovisnosti, zašto se odjednom dogodila najezda preobraženih slikara-očajnika? Pa nisu ih valjda postrojili pred onaj zid u Jeruzalemu u koji  su lupali glavom do iznemoglosti, kako bi dokazali da su se preobratili na židovski indexizam ili su vezani lancima i okruženi bijelim štakorima u MSU u Zagrebu!?

Usamljeni slikari koji stvaraju i rade po pravilima svojeg karaktera i iskonskog poriva, s jedne strane, indexova lažljiva tastatura i židovski kolekcionarski blok, s druge strane, odmah su na tzv. smjeru kolizije. Ako samo ovlaš proguglamo osnovne podatke, dolazimo do činjenice da babić, saatchi ili nimfomanka peggy guggenheim imaju zajedno nula grama potrošenog grafita na papiru, a ako idemo načinom njihovog marketinškog podebljanja, npr. 3+1 gratis i tome pridodamo bankara i partijanera straussa- khana, sigma je ponovo, nula grafita.

Nabrojana ekipa je samo djelić bramanske kaste koja groteskno i užurbano selektira odabrane za protjerivanje iz Hrvatske i bježaniju iz Egipta, dok se u isto vrijeme odvija turbulencija i blokovska rasprava o počecima umjetnosti i negiranju trendova i pravila igre koju dirigiraju obožavatelji, konzumenti i populisti prekodunavske močvare i „zlatnog teleta“. Primjerice, na portalu jutarnjeg lista skrolanje do rubrike kulture traje toliko da ponekad mislim da će mi eksplodirat baterija na laptopu. A čokoladni dio dolazi kada vidim koji novinari objave članke. Jbt, ni tucani kristalni penicilin mi ne pomaže. 

 Chagall, "Apocalypse a lilac, Capriccio", gouache, 1945.

Lavina provokativnih poteza, osmijeha i armagedonske propagande židovske umjetnosti šalje poslanicu preko indexa i prijeti se preko njihovih rothens-child bankstera da se obavezno ističe židovski pedigre. Takva ideološka pozicija im daje luksuzno pravo da idu globalno prikupiti nasljeđe Izraela ili možda Ukrajine, a paralelno eliminirati slikara iz Hrvatske. 

Milioni dolara odlaze, razvikuju se sotonisti moćnim kapitalnim ulovima. Identifikacijski problem nemaju jer su zlatne krave u sigurnoj galerijskoj štali, na svih devet katova ispod zemlje, prikopčane na cjevovod Fort Knoxa. Indexovcima curi vodenjak na usta pri samoj pomisli na tu zlatnu rupu, ali prvo nazad u školu pa će biti i za njih više mjesta u oboru.

Zanimljiv recentni, tj. njihov, tzv. problem, a moje zadovoljstvo,  je uplitanje Katarskog miljea i oduzimanje ispred njihovog nosa Gauguinove slike. Naime, nedavno je država Katar izdvojila 300 milijuna dolara za Gauguinovo djelo “Kad ćete se ženiti?”, što je najskuplja slika dosad prodana. Katar je izdvojio i 250 milijuna kuna za Cézanneove “Kartaše”...ups!!!!

Nije problem slika nego, do sada najveća vrijednost koja je postignuta za neko umjetničko djelo, a to se mora prevazići jer ego je ego – to se židovskom lobiju ne sviđa, inferiornost njihovog kapitala i sposobnosti je dovedena u pitanje. Sada bi moglo doći do niza provokativnih poteza, mitingiranja i marketiranja, izolacije zločestih, perifernih blokovskih preslagivanja, te perfidnog guranja bogatijih od njih na sami rub ekonomske i umjetničke inteligencije i svijesti. To je ta komercijalizacija umjetnosti, koja na neki način i upropaštava umjetnost, ali i mnoge umjetnike. Među rijetkima koji joj se danas opiru su Gerhard Richter ili Anselm Kiefer - veliki i vrlo zanimljivi autori. 
 Prije tridesetak godina, kada je Japan skoro presijao Honšu otok sa van Goghovim „Suncokretima“, nastao je tajac, neki vakuum, zemlja izlazećeg sunca je spretno spakovana sa strane – na mirovanje, na bolovanje.

Ako ništa drugo ne pomogne, tu je indexov kombajn jer je u „traktoru“ nestalo goriva, blažene 1995. godine. 

Naposljetku, što su tražili, to su i dobili. Oko za oko, penzla za zube. Sudar kolekcionarskih svjetova je ponovo na pomolu, rauschenberg je out, a babić je na redu za check out. Gauguin je problem, treba upaliti dronove i skenirati svaku rupu i šupu za njegovim djelima, pa makar to i očajno pokušali u Zagrebu, centru regionalne flispapir kulture. 

Kao slikar bez imalo obavještajnih podataka, preporučio bi, njima frendovski indexilni kvartovski portal koji je „fakat imamo akat“ krcat kulturnim kolumnama i raspravama o Gauguinovim remek djelima. Ma čak im i server i zahodska školjka i vanjski klozet pucaju od komentatorskog naprezanja soroševog dupeta. Tamo ima barem sedamnajst dežurnih kontrolora higijenskih prostorija koji uvjeravaju soroša i rotthens-childa da je Gauguin njihov registrirani forumaš. 

Možda još uvijek šalju Gauguinu newsletter iz tog alibabinog bunara.

Palijativna euforija četiri pudinga na platnu i jedne slanine na kartonu

Euforija me obuzela, kida, trga do iznemoglosti. Toboganom se spuštam u atelje, lupim usput u štok od vrata, poskliznem se na fleku firnajza, ali nema tog okupatora koji će me zaustaviti da našiljim kistove na tokarskom stroju samo da budu britki i mekši od vjeveričje dlake. Emulzija šprica, borer puca i žuri mi se jer je ovo fakin-avangardno i idejno otkrivenje, manifestacija novog doba u novinarskom slikarstvu, a genijalnost i originalnost ideje bi mogao britko da mi mazne neki fiškal dok lupa štambilje na ovrhe.  (Da je meni tristotisuća i devetstojedanajst kila papira za crtanje!!!!). Stoga je moderator univerzuma i atmosfere, iliti moderator 04, palijativnu skrb pokrio predstečajnom navikom, tablete je natucao, veš objesio, istrugao mačku i posvetio mi se svojim maksimalnim kapacitetom piljevine.  Jedino sam mu ostavio ljutu papriku za njegove roide jer ipak je on glavni na forumu, sjedi se, odlučuje i komentira na topicu o mojem projektu koji čak ni na yumbexu nije natintan. Ah, danas novinare moraš stalno podsjećati da je forum samo za jaba daba bljuj.

Nema tog stiholupača i demonstratora likovnog znanja poput BabunBića, Dražeulovića ili uzGojene novinarke koji mogu izdržati, a da ne izrecitiraju partijski osvrt i pravorijek ( i kolumnu, molim) na ovu moju debelo-crijevnu ekstazu, nakupinu, slojevitu koloritnu masu . Nakon ovih mojih naslikarija ima da se otvori ljevaonica njihovih figurica u kinder kAntama, zampovci će sklapati ugovore bez natječaja jer je ovo jedinstvena prilika, na svijetu parazitskom, da se unovči melodija otvaranja kinder kAnte.

Zvuk odklikavanja ovakve kAnturine nije jednostavno naslikati, ali što se mora, mora se - ipak će mi sredit kredit u francima. Sintagma modela i modulacije je nemoguća bez intervencije i miješanja ovih važnih komponenti :
    U dvije decilojtre vode iz radijatora potrebno je ukapati mljevenog stiropora iz aparata za      magnetsku rezonancu. Međusobni kemijski proces izbacuje molekulu koja služi za izradu mobilnih aplikacija, dok je ostatak manipuliran trenjem kovrčave cigle po poklopcu kante fasadne boje koja može poslužiti kao spremnik za novu fekalijsku krunidbu, znamo već čega, a ne koga.. Nakon nekoliko sati i 38 godina, muljotina je spremna za trljanje. Prije toga podlogu je potrebno preparirati karnevalskim oduševljenjem.

Aj em redi, nau......Em aj?

Jesam li spomenuo Rodinovu kAntu sušene gline, Bankomat Bokčeka ? Ako i nisam, vjerojatno će i sam skontat da mora prije i urgentno vakumirat slaninu i čvarak svojeg podbradnjaka, jer kako da se sukobim sa evolucijskim šokom, tko uopće konopljino platno tka takovih dimenzija obilatih. Vruće dolazi vrijeme, temeraturčeki su opaki za masne prerađevine. Da se to sve rastopi pa ni lopatom za snijeg se ne bi moglo pokupiti i na platno kudeljino natrackati. Na kraju, a tko bi se i takvim bavio – slanina smrdi jer je kleverično rok trajanja ispisan sitnim slovima.

I onda neka mi se netko potuži da nema „muzara i muzonja“ za lakiranje mačkom po štafelaju, a o plenerističkom orgazmu da ne vapim.
U hipu mi ovi ispali, bez treptaja, ushitom i galopom titrajuće mi dušice geometrizirane fontanom sicilijanske germe.


Redi? Stedi? Ma daj, get d fak aut of hier!!!!

Imam i ja dimnjak za sušenje plahte

Zanimljiva je ta naša "regionalna" parodija od virusno-kulturnih deficitatora. Neki dan me pukne posred čela i devet bora fotka printane plahte, na njoj neki nepoznati lik, a plahta obješena na neku bivšu zgradu hrvatske narodne kulture, a danas skvotanu od nekih tragedija i našminkanih tricepsa. Čisto me ganulo kako ja nisam došao na sličnu ideju i razvukao ceradu od kamiona sa vrha krova svoje kuće, jer ipak sam ja intendant u svojoj kući i samim time trebam biti sretan što me puknila južina i potaknula intuiciju da budem konstruktivan, avangardan, master of disaster, plejmejker,...

Nikada nisam čuo ili nisam htio da čujem za tog nekog tipa frfljicTko. Navodno se odaziva na prezime frfljicTko i slovka se malim slovima, razmakom. Upozorili me mailom neki administratori da ako ukucam u pretraživač "frfljicTko" spojenim slovima da sam snosim odgovornost za halucinogene napadaje mojeg računala. Ma, nisam zabrinut bio, pa svaki kolega sa kojim sam na nedavnoj izložbi polemizirao o sjetvi šećerne repe, zna za njega, poznata je on faca. Uskoro ulazi u kuću jadnih na preporuku documente.

Gutam tablete, ubrizgavam si konopljino ulje intravenozno, hodam oko radijatora kao profesor Baltazar, rokam u sebe lajne od rialovog praška za pecivo, odmotavam rolnu svoje diplome kako ne bi neki kod postojao ili neki znak koji će me preobratiti, odtjeloviti i pokazati mi pute novog promotora umjetnosti, mecenu ili vođu sekte, adresu, naljepnicu...Ništa...Ne mogu naći put do tog apostrofiranog kanona zvanog frfljicTko koji se guuugla malim slovima, razmakom.

I tako očajan, usamljen i nerazumljiv odlučim i ja nešto slično i "avangardno" i provokativno i glupo da napravim jer i ja hoću da budem na naslovnici kupusovog lista. Neka mi ne zamjeri frfljicTko, koji se guuugla malim slovima, razmakom, ali postao je bilten, derivat onih koji odlaze, tinta od istrošene pepeljare, struna klavira pravednika, ideal, forma i simbol, novi kotač boja, Dioniz od laminata....Zaletio sam se!?

Popeo se ja na krov svojeg HNK, normalno da sam uvidio, kao glavni i odabrani intendant, da treba "promijeniti neke crijepove i jednu kuburu". Promijenio bi ja i cijeli krov jer ima neku "hladnu i prljavu crvenu boju". Znam da sam se veselio svakoj kiši, tuči, cikloni i jatu galebova, jer sam mislio da će "nestat ta hladna i prljava crvena boja crijepova i jedne kubure" na mojem HNK, ali jaka je, izdržljiva, grči se. Nadam se jakoj skoroj zimi pa će možda mraz ili Djed Mraz da ostruže tu "hladnu i prljavu crvenu boju mojih crijepova i jedne kubure".

Na kraju je sve završilo na mojem razočaranju od instalacije i promocije samoreklamiranja jednog frfljicTka, koji se guuugla malim slovima, razmakom. Nisam mogao dugo biti na krovu jer je ta "hladna i prljava crvena boja crijepova i jedne kubure" bila jače ofarbana od "finog i dersovanog i visokog i ponosnog dimnjaka".

Napokon, stižu i snijegovi snage varikine.

Bat, aj vil bi bek. (univerzalni prijevod na zadnju izjavu posjeduje lingvistica ingrid)

Likovna kolonija na brdu Kontejner

Totalitarna principijelnost modernog društva, osobito judaistički kulturni ateizam i besprincipijelni materijalizam genocidna je montaža reklamnog panoa autentične svakodnevice, činjenica prilagodljiva samo sintetički proklamiranim tzv. umjetnicima. Zlo takve vrste ima mogućnost i odriješene ruke da fascinantnim estetskim mjerilima detronizira mesijanstvo i kraljevstvo odabranih izdajnika. Moć koju oni posjeduju i način na koji s njom gospodare je jedini kriterij kojim žele prikazati svoju istinitost, potiskujući pri tome vladavinu prava, morala, nutarnje ljepote, vrijednost i konvencionalnost institucije u kojoj počiva zdravi duh. Diferencijacijom, njihovim moralnim i univerzalnim zakonima te predstavljanjem prinudne životne slobode nameću svoju kulturnu supstancu u kojoj možemo samo vidjeti močvarno blato.

U razdoblju današnjeg,  trenutnog i tzv. modnog gledanja akademskog načina izražavanja, patetični subjekt tj, ljubitelj pašteta traži pogledom neko djelo za koje mu ne treba riječnik s prijevodom svih geometrija, figura, linija i obojenih artikulacija, a posebice nema vremena da pogleda u tamni kut galerije gdje je skriven netko…slikar, netko tko je posijao sjeme trenutka i osjećaja apstrahirajući ih u njihovom trenutnom, tragičnom i psihičkom obliku. Zbog toga je turbulentnost i razvitak emocija jadno podupirana kod mnogih skladatelja svakodnevice koji ogoljuju samo pseudo-djela smatrajući ih plodonosnim u stvaranju življenja. Zanemarivanje i pretvaranje u kamen njihovih misli i ograničenosti vodi ka još snažnijem prkosu i novim vizionarskim poduhvatima, sigurnom hodu kroz pustinju i eliminaciji interpretacije stvarnog i oponašateljskog. 

   
U sakrivanju tajne svog individuuma od ambivalentnog komuniciranja slikar je kadar paradoksalnim i apstraktnim postupcima stvoriti kaotičnu oblikovnu situaciju. Tehnikom i stilom samosvijesti simbolizira, oblikuje i kombinira korijene svojeg impulzivnog karaktera znajući da nitko neće moći definirati njegovu javno neizrecivu tajnovitost. 

   
Razumijevanje takvih atributa dostojni su samo onima koji su bliski samo slikarevom porijeklu, njegovoj svijesti i djelu.

Ako malo razmislite

Ako malo razmislite, ja sam umjetnik bez stila.  Stil je obično nešto što umjetnika sputava i tjera ga da stvari vidi na jedan, istovjetni, način - ista tehnika, ista rješenja, isto crno-bijelo-sivo, ista  scenografija, godina za godinom. Mnogi vjeruju da je to  cijeli njihov  život.
Odmah ih prepoznate - ona ili on uvijek nose isto odijelo ili odijelo istog kroja, isti grad, ista institucija, dva kista istovjetnog tona, terpentin snifaju i teže za "čistoćom", nepotizmom se oslanjaju na ušće skorog nestajanja.

 

Naravno, postoje slikari koji imaju svoj stil. Ipak, ja sam uvijek propalica, u trenutku dok me pronađete, ja sam se već promijenio, ja sam negdje drugdje, pobjegao, odmakao, mijenjam ulje na svojem automobilu. Ne mogu i ne želim se skrasiti, pa zato nemam stila.

Btw, često upotrebljavam novinske stranice za podlogu, ali ne da bi stvorio nešto što vi olako možete  pročitati.