Cement centrale

Toplinski otoci ne jenjavaju, bagremovo lišće leti Copacabanom, pa se i dalje potenciraju groteskne provokacije koji žele postati dijelom vizualne umjetnosti. Malo su makli, ako misle da sam na HTV pretplati. Ne plaćam te demagoške shitarije, jer se dogodio neki pederluk u radnji.

Potisnuti slikarstvo je jedna tipična radmanovska gnojevina. Primat je na totalitarizmu i direktnoj infuziji defektne izopačine koju oni zovu radmanizam.

Ne-slikari, slamari, amateri, oslikavači kontejnera i hidranata i slični nevažni, nemojte cviliti, znate to i sami.

Mlatite glinu za izradu nakaradnih spomenika, letite dronovima po monitorima, koljete kokoši, perforirate perforirane perforacije performansom, uključujete u struju bijele štakore da trče po nekim prozorima dok ne naiđe neka kvartovska ekipa terijeraca koji će utamaniti sve te smradove,.............

Dakle, tišina. Sajlent.

Ricinusi oralno-yugotarnjeg lista

Svima sam izričito zabranio da me pozdravljaju sa "dobro jutro". 

Ako odem negdje na kavu, za svaki slučaj nosim kateter sa sobom jer ako vidim jugo-wecearske novine negdje na stolu, bilo bi malo nezgodno i nemoralno da uzmem te ne-novine, oderem avangardne uratke o kulturi i odem u toalet. Garantiram da bi lokal i cijeli kvart ostali bez vode, struje, parkinga, paradajza,...Ma, izolacija cijelog "regijona", udba bi izgubila signal mog bešumnog vodokotlića, topila bi se plastika poklopca školjke, pločice bi vibrirale neugodnim tektonima, ruka bi mi trzala, a htio bi selfie da im pošaljem. Dok plinski bojler pumpa pritisak, mob mi prima SMS sa dobronamjernom porukom da bi bilo bolje da splačine jutarnjeg isperem urgentno na bideu jer bi mogli i izbori da se ponove.

Ipak je najbolje da prekopam plave kante, pokupim sve jutarnje toksične i tetrapak tiskarije i pravim toaletne papirčeke za kumrovečki fašnik kur-uture.  

Klin se Kakalicom demolira, „kaj“ ne?  

Btw, antiša, ponestalo šampona..;)? 

Traže nervozno ekvidistancu krivnje, a teme deblje nego onaj kuglof od HDLU-a, izbjegavaju teledirigirano. Drobi se tamo o kulturi i karanju kao da šrotuju kukuruz šećerac, trpaju hrestomatije neke zadihane, istrunule i nepismene babe, boldaju likovne zvijezde (to mi je najlegendarnije), tiskaju shitove o homo romansama,....  

Truju kulturu i hrvatstvo na dobro odmjeren način, skojevski i memorandumom dirigirano.

Ah, da,

   malkice da se prispomenem jednog štiva njihovog kulturnog traktorista. 

Naišao sam na brbljopis i bljutopis o šalovanju. Šalovanju!!!!! Na naslovnici!!! Ma to je čak nadmašila softverska i rektalna analiza balkonaša iz jutarnjeg, to je podvodni dron istraživačkog novinovanja!!!! Vjerojatno u rubrici kulture nije bilo mjesta za ovakav duhovni armagedon.   

Tako je krenio akreditirani bljutopisac da oralno dahće, uhljebio se na balkon u hladovini, promatra građevince, šteluje suncobran i duboko grleno analizira kako se šaluje. Ukočio se jer nije bio siguran radi li se o plenerizmu ili plesu mažoretkinja. Trpa on tako o fosni i štafli, kako se to metne u jarak, namoči vodicom i onda nosi tri kilometra do prvog veterinara. Ma, genije moj, to se tako ne radi. Ako si u jugotarnjem listu onda su te sigurno naučili da se stvrdnuti beton izvadi iz šalunga i trk s njim prema plićaku ade ciganlije. Ako ti ispari voda, mramore, ideš natrag (ili "ostav", kako drugovi vole da "zapovede"), i opet namakanje. Ovaj put ga moraš milovat spužvom jer je željan tvojeg dodira, milovanja, strasti i glumparija.   

Kista se ne hvataj jer bi te odmah provalili da si uhljebljeni akademski slikar. A ti to ne voliš, "kaj" ne? Još je vruće za uhljebe da se lažne diplome legaliziraju bez sankcija. Samo ti lijepo mlati i gužvaj glinu kako bi bila mekana da si možeš ugnječit titinu bisticu.    

Kako pročitah, "obdaren" si za takve stvari, ali ova ti je legendarna, neprocjenjiva:"...žovijalnim sequel idejama..." U koji šalung ti ovo ulazi, majke ti?

Osim otkaza, natjerao bi te da vratiš batak, zabatak i polutku od sindikata.

Crvena ebola, dan poslije

Razgovor: Hrvatski Fokus, 14. kolovoz, 2015.

http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/kultura/14430-menstrualni-jelovnik-rijeckoga-kazalista

 

Gospodine Radovanić,  sa zadovoljstvom mogu primijetiti kako intenzivno radite, kako na figurativnim tako i na apstraktnim ciklusima. Postoji li određena poveznica između Vaše figuracije i apstrakcije ili je riječ o posve odvojenim cjelinama jednoga autora?

Figuru zna naslikati svatko tko voli plastično cvijeće, bajadere, ispeći palačinke i sl. – ja također naslikam figuru, ne “čovjeka ili osobu”, i onda ju naravno preslikam, pregazim sa zadovoljstvom i šutnem da mi ne zaklanja sunce. Ne smeta me radikalna interpretacija mojeg načina destrukcije onoga što je postojalo i nestaje. To je samo jedno gnijezdo za izležavanje na kojoj je bilo potrebno reagirati artiljerijom koju imam u kantama.

Na početku je slika bila figurativna, venerična, veleštovana, sjajna, glatka, njihova,nepotrebna. Da bi postala Krist, romanički Krist, intenziviram euforiju, ispovijedam osobni karakter, šikaniram, drobim i gušim svaku žilu figurativnog uda. Figuracija je poput sofizma, previše laže i  govori, dok apstraktna slika pruža neugodnost jer ljudi ne znaju što o njoj reći, nepismeni su.

Jedina suvislija svrha figure je bila kada sam, zadnjeg Božića, naslikao sliku na kojoj sam naslonjen na zid i pokazujem prstom u jednom smjeru. Postavljena je na zgradu nasuprot jedne banke. Poruka koju sam napisao flomasterom na slici je bila; “Merry Crisis and a Happy New Fear!” Promatrao sam zaštitare kako ju unose u banku. Figuru nisu prepoznali (još), ali poruka i čestitka im se pojavi sigurno svaki put kada iskamatare i ovrše nekog “novozaposlenog” siromaha.

Što je temeljna karakteristika figurativnih ciklusa i kako su se oni tijekom vremena razvijali?

Svaka moja realistično - figurativna slika je preslikana od dana kada sam uvidio što sve “visi” po konjušnicama i grobljima. Postojala je samo kao patos, mulj, hod po dnu bunara.

Osnovni modus moje figuracije je podlo skrivanje, ismijavanje, ensorovska potencija mizernih događanja iz svakodnevice, zasićivanje do konjuktivitisa, jer je uistinu degutantno i ponižavajuće crtati i slikati nešto što više ne postoji. Nema više čovjeka, ostala je samo cementirana sjena.

Ako naslikam figuru kako plače na Markovom trgu naravno da je to uobičajeni screenshot, anomalija svakodnevice svakako, ali kada zakompliciram kompoziciju onda slijepci nemaju šanse da shvate koliko im se smijem iza blind rame. Komedija i tragedija u zajedničkom nazivniku. Baš me briga ako traju online, one su out i takvog otrova mi ne treba. Gadljive i povodljive, lijepe i slatke, zanimljive i ekselentne,....

Apstrakcija sadrži svoju unutarnju problematiku. Što je specifično u Vašem pristupu apstrakciji?

Apstraktne slike su mi čekić kojim zabijam čavao u prazne lubanje ovisnika o trendovima i na njega vješam njihove izgubljene iluzije.

Apstraktnu mrlju mogu ogrebati, osjetiti i vrednovati. Ona ne neutralizira formu jer je svojom teksturom vidljiva i osjetilna. Sva osjetila, nutarnja i vanjska, su u kontrapunktnoj kondenzaciji te stoga svatko tko posjeduje svojstvo ekspresivne percepcije može kreirati svoju nutarnju priču prožetu invazijom profinjenih uspomena. U figurativnoj slici vidimo samo fotografiranu i printanu provinciju, crvotočinu.

Richter majstorski zabija čavao o kojem govorim.

Njegujete posebno crtež. Od crteža sve i počinje.

Raznorazni pulsosi, impulsi, ipsosi, dijagonale i kukulele bi dobili nagradu “Obojani radijatori” ako bi pronašli nekoliko profesora koji potenciraju i grizu za potrebitim crtežom. Zar nisu impresionisti bili izrugani od jednog velikog umjetnika? -  “Sve je to lijepo i titravo i energično, ali ovdje ne postoji crtež. Ne mogu ovo gledati, idem van”.

Samo civilizirani ljudi mogu shvatiti značenje crteža jer je crtež glorifikacija slike, crtež ponižava mnoge, ali uzdiže odabrane. Mnogi koji se primarno oslanjaju na “ulje na platnu”, četku i pamuk, proizvode zanos za stvaranjem brzog profita i lavinu kvantitativnog ludila – zaboravili su smisao crteža.

Sačekajmo još jedno tridesetak godina da se regeneriraju klice profesora koji su postojali i predavali prije ovih samodopadljivaca, grafitnih elektroda, senjorita bez smisla za ples po papiru. Oni koji me poznaju, moje kolege i prijatelji,  znaju što govorim i ne stavljam ih u kotao sa ostalima.

Pobjegao sam na vrijeme od ovih folk umjetnika, svilenih trgovaca, grobara i kameleona. Žao mi je svakog mladog umjetnika koji ne smije, ali zaista ne smije da se osmijehne jer ne dobija priliku. Oni su samo sekundarna sirovina – primaru je važna promocija titularnosti i betonskog totalitariteta. U takovom sustavu i egzistiramo, zar ne?

Ja ih osobno lupam u “atlas”, vješto ga mogu pronaći i pogoditi, jer znam da mnogi anatomiju smatraju dodatnom pogodnosti za eskiviranje i sunčanje pred izlozima super-marketa.

U Vašem radu iznimno mjesto zauzima i skulptura ali i mozaik. Radite i na uličnim muralima. Skloni ste instalacijama. Praktično stvarate u svim likovnim tehnikama.

Akademija je bila moj hram, oltar,....ne izostavljam niti jednog profesora koji mi je bespoštedno ustupio znanje, iskustvo, odricanje, ne izostavljam ni pojedince koji su me trpjeli i koje sam dovodio do “rokenrol stanja” i ne izostavljam pojedine kolegice i kolege koji su postojali zbog mene. To i je paradigma i odgovor na Vaše pitanje. Svatko od njih je dio mojih skulptura, mozaika, murala, instalacija, uspomena i molitvi. Oni su me naučili “čitati i pisati”, oni su rezultat mojeg angažmana, traženja, propitivanja, plača, ljubavnica, psovki, “varanja”. I danas su uz mene jer u svakom od navedenih radova i projekata instaliram čovjeka, a to oni još uvijek posjeduju. No, kako to ide, Akademija neće više nikada imati klicu kvalitete i moralnih nutarnjih vrijednosti koju je imala do 2008. godine. Neka mi netko kaže suprotno. Neka mi netko prigovori da na osnovu temelja do 2008. godine ne mogu raditi sve što ste nabrojali. Naravno, da ne zaboravim – ni literatura, od tada, nema svoj profil na fejsu pa se ne lajka.

Doista posebno mjesto u Vašem djelovanju predstavlja internetski blog. Pišete o mnogim problemima, od umjetnosti do politike.

Kako je jednom rekao Mirabeau: “Šutnja naroda je opomena kraljevima.” Ja “šutim” jer je netko pustio pse da laju. Bacam kamenje na njih, cvile i reže. Pri tome ne zastajkujem jer znam da neću promašiti i da ću stići do cilja. Neće moći da se na slobodu puštaju gavrani, a u kavezima muče golubovi.

Ja sam umjetnik, akademski slikar, a ne pješak ili netko tko nema želje da nešto novo nauči i poduči nego navuče plahtu preko sebe i pravi se da je mrtav.

Posjedujem intuiciju i mišljenje i osnovne estetske postamente, slobodan sam da govorim, pišem i slikam kako ne bi glupost, kao kraljica budala, postala zapovijed i diktatura pionira i omladinaca, nasilja, nepravde, mraka, srpa, čekića, crvene ebole... Nastoje biti poslušnici petokrakog i četrdesetpetog ventilatora koji bi broj 66 okrenuo naopačke. Treba se čuvati inženjera koji trpaju kilovate u taj ventilator jer “pauk ne plete mrežu samo zbog jedne muhe.”

Ako, kao jedinka, imam poticaja beskrajno i ne želim da kulminiram bez rezultata, zašto onda toliko ljudi bulazni i umara se od života? Zašto nemaju cilja prema kome bi usmjerili svoj napor i misao, a znam da ga posjeduju? Zbog te slabosti i raskoraka su u kontrapostu aktivne “(ne)namjenske udruge” i njihovi kolumnisti-dokapitaliziraju štakorske parole.

Nasuprot, imam očnjake i oštre pandže da na platnu iskopam i odstranim svaku indikaciju i konturu niskopodnih kulturnjaka i ideologa. Nisu me uzalud učili najbolji samo da crtam i slikam. Postojala je i predavaonica- projektor teorije, mišljenja i dijaloga.

Ako sam odlučio otvoriti blog onda imam valjani razlog. Želim biti slobodan. Spreman sam. Dovoljno je da ponekad dobijem mail sa kočijaškim komentarom. Milina, još jedan je pao. Sljedeći,....

Nekada su umjetnici kreirali radikalne manifeste, što je Vaš cilj?

Da postoji “milicija” Ministarstva kulture, već bi odavno završio na golom pašnjaku, sušio smilje i bosilje, tucao pigmente i promatrao prašinu, rukama vezanim za kistove utiplane u kamen. Ideologija ista, drugačija vremena – zato mi je, namjerno,  Arno Breker jači skulptor od Augustinčića.

Zabrane izlaganja, eliminiranje, ladičarenje, celofansko deportiranje kvalitete, emigracija mladosti koja žudi za nekoliko kvadrata zidova,..... Na to gledam kao totalitaristički postupak redukcije čovjekovog revolta, mišljenja i stvaranja. Sjetimo se smiješnog trogodišnjeg konzerviranja bivše ministrice kulture i sponzoriranja majstora deplasmana hrvatske kulture, umjetnosti i tradicije. Zato i mnogi distributeri kulturne ebole lamentiraju trikove koje samo oni čuju, odgovaraju sami sebi, nitko ih ne smije prezirati ni upozoravati, nema pitanja na koje sigurno ne znaju odgovore, ne moraju ispunjavati moralne i mentalne kartice, i tako dalje, daleko. Zar to nije dovoljno za poneki osvrt na blogu, za poticanje i ukazivanje, za osobne stavove, za istraživanje i detektiranje obmana? Još sam uporniji od kada mi je jedan portal zabranio pisanje, izbrisao i blokirao profil.

Znamo mi svi da se svatko pribojava britkog pera i kista i intelekta, kao što se oduvijek svaka država bojala bogatog seljaka, znamo i da su boljševici i židovi govorili da su skroman, neosvajački narod, dok lignjavo i bezuspješno pokušavaju zaustaviti neizbježno i nastoje osvojiti svaku utvrdu kulture svojim marksističkim pesimizmom i krakatim crvenilom. Neka probaju doći u moj atelijer ili gdje god da jesam.

Kolika je danas uloga umjetnosti i koliko je uopće umjetnik značajan?

Slabi i nejaki umjetnici bolje da u nekom plasteniku peru listove gladiole nego da se sukobe s čoporom dekadenata. Njihova je invazija nagnala čak i muze da emigriraju s aristokratskog Helikona i nastane se u kolibama i stajama nedostupnih pustara.

Umjetnik je postao kolateralna žrtva satiranja umjetnosti od strane nekog -golda, -mana, -berga ili sl. Printaju se, slikaju i recikliraju groblja i lavine drogiranih otpadaka da se od toga može napraviti pontonski most od New Yorka do Londona i Tel Aviva..   

Umjetnost u Hrvatskoj je postala tvornica dizajniranih obloga za toaletne školjke, puna jama popularizma, neiznijansirana, atonalna i ljigava mrlja na uglancanom laminatu galerije, koju nije vrijedno dotaknuti, ako se ne želimo  zamjeriti Danteu i propasti u crni pakao neobrazovanosti, neuglađenosti, nastranosti i cinizma.

Može li se predvidjeti budućnost umjetnosti?

Put u budućnost vodi, na žalost, kroz sadašnjost koja je kulturno, pravno i politički retardirana. Melje nas i drobi pa bi umjetnost u Hrvatskoj mogla sigurno postati prašina, rakija i perje, pa čak i predrasuda od koje se zazire. Evo Vam  svježi primjer što je jadan “Lisinski” dočekao, ni kriv, ni dužan (o tempora, o mores!). Zagarantirano riješen galerijski prostor, špajza crvenog paradajza. Direktiva je već predana stručnom povjerenstvu, i tu nam nema spasa, barem do jeseni ili sezone skijanja (inače ne volim skijanje, ali ima da se i na najlonu kližem od zadovoljstva).

Dodao bi i menstrualni jelovnik Riječkog kazališta koji sam već “isprao” za kulisu budućih propadala. Ostalo je samo da im pošaljem plahte za novi fasadni dizajn. A što je sa kuglofom sa kolonadama, tj. HDLU-om? Neprocjenjivo!

Jelenskih mi rogova, baš je mramor onaj koji se pouzdaje u skoru, bolju i svjetliju budućnost hrvatskog umjetničkog “diznilenda”. To mi zvuči kao izmišljotina za djecu i neodlučne, skarletizirane sanjare.

Na čemu trenutno radite u atelijeru?

U kojem? Crtam, slikam, bušim i režem papir gdje god stignem. Zar je jedini imperativ biti u atelijeru i zakopati se? Nema toga kod mene. Kad skontam da “dobijam mlade” u bazi, niti ne zatvorim vrata za sobom. Odem po upaljač i zapalim sliku za koju smatram da je “slatka” veleštovanoj publici. Nagoni me vode prema avanturama, tražim nove doživljaje, nove životne zaplete, nove spoznaje, težim da uvijek na vrijeme utrnem virus taštine i veličanja osobnosti. Nisam jednostavan i ne podvijam rep - kompliciran sam i bezobrazan i znam da posjedujem nedovoljno.

Planovi, izložbe, monografije, knjige...?

Jedan od prioriteta mi je otkupiti nazad svoju sliku koju je kupio jedan odvjetnik, a koji, sa svojim jugo-toaletnim listom, stoji na braniku jednonogog ljudoždera i ugnojenog kadavera iz Kummerdorfa, kao i njegovih sektaških sljedbenika.

U Osijeku ne želim slike niti da iznesem van da se osuše, a pogotovo da izlažem. Scena je minirana je čokoladnim šahtovima, slamarima, amaterima, anticipatorima zimskih snova  i glorifikatorima ničega. Jednostavno nasađena je na bušilicu i zuji kao muha bez jednog krila.

Javim Vam se nekom provokacijom kada se uvede moratorij na diletantizam, kada nepotizam bude barem ranjen i kada prestane izlaganje na osnovu stranačke iskaznice i kada se pampers, polis i kateter umjetnici izgube u magli.

Do tada, Diogenes neka ostane u buretu, a ja na slobodi.

Iskreno govoreći, kada to sve stignete obaviti?

Pušim rezani duhan, aritmično spavam i ne perem kistove.

Antajtled

Splav Rima, bljutava paprika ili more Jeruzalema?

desno je desno, lijevo je šestar, u sredini je babić

u sredini je židov, lijevo je hazar, desno je dizma

ja sam akademski slikar

Koji je osnovni razlog da centralni komitet indexa i židovi uništavaju polja riječi i umjetnosti i miješaju ih sa svojim smećem? Da li možda misle da je protivno njihovim interesima promicanje ljepote i tradicionalnih vrijednosti, ili to čine jer vole razarati ili zato što ne smiju naglas reći „tetramegatron“?

Ponekad sam pogled na sve te različite destrukcije od njihove strane govori da je to ne samo zato što imaju cilj vladanja umom i duhom, nego se može pretpostaviti da su možda zli, izopačeni, ljubomorni, ili samo žele uništiti vrijednosti koje nikada nisu mogli niti neće postići.

Kao stranci i autsajderi uzgajaju mržnju I zgazi-kulturu, indexnu i hazarsku, židovsku. Budući da ne mogu stvoriti svoju kulturu i identitet, vole levatski uništavati mišljenje i kulturu drugih ljudi i drugih naroda, i moju, naravno. 

Dakako, postoji tu i profesionalna zavist jer oni ne znaju i ne proizvode ništa što sliči na umjetnost riječi i opažanja. Dakle, oni degradiraju značenje umjetnosti na njihovoj degeneriranoj razini.

Ideologija marksizma im je mater svih postulata jer ta ista ideologija uništava kulture ostalih naroda i pretvara masu u robove kojima je perfidno odstranjena kultura, nacionalnost i identitet. Ponekad mislim da možda ova destruktivnost indexa i židova potječe iz činjenica da je Kolinda napokon na tronu i zato što je drevni Rim uništio i razvalio Jeruzalem.

"Candy i sedam svjetlećih kegli", oil on canvas, 2015.

Postojim ja, hrvatski slikar nasuprot indexa i židova, i postoje prijenosnici kulture i razarači kulture.

Jedan od razarajućih alata  za umjetnike koji su provodili godine, pa čak i desetljeća u rafiniranju svojeg talenta, je da ih se postavlja na istu razinu onog kretena Andres Serrana koji piša na raspelo. On potroši dvije minute (šteta što nema kamence u bubrezima pa bi barem imao bolji vokal) i postaje „hvaljeni“ umjetnik, što je uvreda za one koji doista pokušavaju raditi na polju umjetnosti, da slikaju, da ispunjavaju zadani zadatak, ali si jednostavno ne mogu pomoći. Svaki put kada hrvatski slikar na pristojan način pokuša postići nešto, automatski ga „usisa“  indexovac ili židov. Kao što su mnogi kazali, to je njihova taktika uništavanja kulture,slikarstva i identiteta u Hrvatskoj i svijetu – sudjeluju u utrci kako bi sabotirali utrku.

Budući da im ništa nije sveto, osim njihovog poganskog i hazarskog plana za potpunom kontrolom, oni definitivno ne vide kao što mi vidimo, ljepota za njih ne znači ništa. Oni ne misle kao što mi mislimo, logika i zdrav razum im ne služe svrsi. Oni ne vole kao što mi volimo, oni koriste naše suosjećanje kao oružje protiv nas.

Točno je da su indexovci balavi i slinavi, a židovi prefrigani, ali kako ne znaju da sve ima uzrok i posljedicu? Ako imaju pravo na svoj stav, kao i ja ofskroz, zašto onda lupetaju i iskaču iz rupe kada nije pridodana važnost njihovom stavu? Neka slobodno izreknu svoj stav da su manipulanti, poklonici draže dežulovića, hazari, muljatori i da je to njihova sramota.

Sramota je ta njihova mimikrija u kojoj se žele prikazati da su jebeni i pošteni. Ne možeš bez srama biti židovski sluga i poltron, a da te ne iskaraju demokratski i forumski i blogovski hard vrajteri. Pišite onda o kuhanju ili kukanju, tamo nemamo vremena biti. To je štivo za šonje.

Nepresušan je izvor primjera koji podržavaju tezu da su oni trpači degenerativnih razvalina i izmišljotina, a o tome ću nešto u drugom apokrifu. Da im dam vreću mekinja ili kilu eksera umjesto špageta? Ma, neka odfakiraju.

 

Te razvaline možda mogu vidjeti razliku između tanjurače i mljevenog čvarka, ali su genetski nesposobni da proizvedu ljepotu. Plagijat i propaganda su im osnovne vještine. Bolji su u doprinosu razvoja moralne bijede jer su im to zabavne vrijednosti, kao i da gledaju druge da pate.

Indexovci grabežljivo vole posrkati samo pokvareno vrhnje. Što tada slijedi? Dok tuku čitatelja po glavi, indexov mozak bazdi kao shit, osjeća se kao shit, izgleda kao shit i zvuči kao shit. To je vjerojatno bolje za njih od iskazivanja objektivne i tradicionalne istine o umjetničkim vrijednostima.

Prema statistikama, židovi namjerno kupuju shitarije od umjetnosti, lažno podižu cijene istih ne-djela, dok u isto vrijeme pada vrijednost kvalitetne umjetnosti na koju su se namjerili, a za koju niti nemaju pojma da li vrijedi ili ne. Dok sunce zađe, iz sjene, s bokova, pokupuju ona djela kojima su srušili cijenu. Maestralno, iako opće poznati i uigrani recept, prepisan od šibicara s auto pijace. Dok je god spomena njihove „strasti“ na indexu, ma ima da nam Izrael pokloni milijon kubika šperploče za slikanje. Zanima me kakav bi tada naslov topica izmislio babić jer se doniralo nešto hrvatskom slikaru.  Vjerujem da bi mu teršelićka dala duboko idejno trkeljanje dok zajedno ribaju kupus na Dolcu.

Neosporno je da mnoge slikare  opterećuje neostvarivanje prava na galerijski prostor, egzistencijalna i moralna ugroženost, novinarska popišana bljutavost, kao i da se uopće ne iznosi podatak koja je uistinu pozadina  i sjeme promjene smjera u izrazu umjetnika novijeg  razdoblja. Ako su uživali u svojoj kreativnosti i neovisnosti, zašto se odjednom dogodila najezda preobraženih slikara-očajnika? Pa nisu ih valjda postrojili pred onaj zid u Jeruzalemu u koji  su lupali glavom do iznemoglosti, kako bi dokazali da su se preobratili na židovski indexizam ili su vezani lancima i okruženi bijelim štakorima u MSU u Zagrebu!?

Usamljeni slikari koji stvaraju i rade po pravilima svojeg karaktera i iskonskog poriva, s jedne strane, indexova lažljiva tastatura i židovski kolekcionarski blok, s druge strane, odmah su na tzv. smjeru kolizije. Ako samo ovlaš proguglamo osnovne podatke, dolazimo do činjenice da babić, saatchi ili nimfomanka peggy guggenheim imaju zajedno nula grama potrošenog grafita na papiru, a ako idemo načinom njihovog marketinškog podebljanja, npr. 3+1 gratis i tome pridodamo bankara i partijanera straussa- khana, sigma je ponovo, nula grafita.

Nabrojana ekipa je samo djelić bramanske kaste koja groteskno i užurbano selektira odabrane za protjerivanje iz Hrvatske i bježaniju iz Egipta, dok se u isto vrijeme odvija turbulencija i blokovska rasprava o počecima umjetnosti i negiranju trendova i pravila igre koju dirigiraju obožavatelji, konzumenti i populisti prekodunavske močvare i „zlatnog teleta“. Primjerice, na portalu jutarnjeg lista skrolanje do rubrike kulture traje toliko da ponekad mislim da će mi eksplodirat baterija na laptopu. A čokoladni dio dolazi kada vidim koji novinari objave članke. Jbt, ni tucani kristalni penicilin mi ne pomaže. 

 Chagall, "Apocalypse a lilac, Capriccio", gouache, 1945.

Lavina provokativnih poteza, osmijeha i armagedonske propagande židovske umjetnosti šalje poslanicu preko indexa i prijeti se preko njihovih rothens-child bankstera da se obavezno ističe židovski pedigre. Takva ideološka pozicija im daje luksuzno pravo da idu globalno prikupiti nasljeđe Izraela ili možda Ukrajine, a paralelno eliminirati slikara iz Hrvatske. 

Milioni dolara odlaze, razvikuju se sotonisti moćnim kapitalnim ulovima. Identifikacijski problem nemaju jer su zlatne krave u sigurnoj galerijskoj štali, na svih devet katova ispod zemlje, prikopčane na cjevovod Fort Knoxa. Indexovcima curi vodenjak na usta pri samoj pomisli na tu zlatnu rupu, ali prvo nazad u školu pa će biti i za njih više mjesta u oboru.

Zanimljiv recentni, tj. njihov, tzv. problem, a moje zadovoljstvo,  je uplitanje Katarskog miljea i oduzimanje ispred njihovog nosa Gauguinove slike. Naime, nedavno je država Katar izdvojila 300 milijuna dolara za Gauguinovo djelo “Kad ćete se ženiti?”, što je najskuplja slika dosad prodana. Katar je izdvojio i 250 milijuna kuna za Cézanneove “Kartaše”...ups!!!!

Nije problem slika nego, do sada najveća vrijednost koja je postignuta za neko umjetničko djelo, a to se mora prevazići jer ego je ego – to se židovskom lobiju ne sviđa, inferiornost njihovog kapitala i sposobnosti je dovedena u pitanje. Sada bi moglo doći do niza provokativnih poteza, mitingiranja i marketiranja, izolacije zločestih, perifernih blokovskih preslagivanja, te perfidnog guranja bogatijih od njih na sami rub ekonomske i umjetničke inteligencije i svijesti. To je ta komercijalizacija umjetnosti, koja na neki način i upropaštava umjetnost, ali i mnoge umjetnike. Među rijetkima koji joj se danas opiru su Gerhard Richter ili Anselm Kiefer - veliki i vrlo zanimljivi autori. 
 Prije tridesetak godina, kada je Japan skoro presijao Honšu otok sa van Goghovim „Suncokretima“, nastao je tajac, neki vakuum, zemlja izlazećeg sunca je spretno spakovana sa strane – na mirovanje, na bolovanje.

Ako ništa drugo ne pomogne, tu je indexov kombajn jer je u „traktoru“ nestalo goriva, blažene 1995. godine. 

Naposljetku, što su tražili, to su i dobili. Oko za oko, penzla za zube. Sudar kolekcionarskih svjetova je ponovo na pomolu, rauschenberg je out, a babić je na redu za check out. Gauguin je problem, treba upaliti dronove i skenirati svaku rupu i šupu za njegovim djelima, pa makar to i očajno pokušali u Zagrebu, centru regionalne flispapir kulture. 

Kao slikar bez imalo obavještajnih podataka, preporučio bi, njima frendovski indexilni kvartovski portal koji je „fakat imamo akat“ krcat kulturnim kolumnama i raspravama o Gauguinovim remek djelima. Ma čak im i server i zahodska školjka i vanjski klozet pucaju od komentatorskog naprezanja soroševog dupeta. Tamo ima barem sedamnajst dežurnih kontrolora higijenskih prostorija koji uvjeravaju soroša i rotthens-childa da je Gauguin njihov registrirani forumaš. 

Možda još uvijek šalju Gauguinu newsletter iz tog alibabinog bunara.