Figuru zna naslikati svatko tko voli
plastično cvijeće, bajadere, ispeći palačinke i sl. – ja također naslikam
figuru, ne “čovjeka ili osobu”, i onda ju naravno preslikam, pregazim sa
zadovoljstvom i šutnem da mi ne zaklanja sunce. Ne smeta me radikalna interpretacija
mojeg načina destrukcije onoga što je postojalo i nestaje. To je samo jedno gnijezdo
za izležavanje na kojoj je bilo potrebno reagirati artiljerijom koju imam u
kantama.
Na početku je slika bila
figurativna, venerična, veleštovana, sjajna, glatka, njihova,nepotrebna. Da bi
postala Krist, romanički Krist, intenziviram euforiju, ispovijedam osobni
karakter, šikaniram, drobim i gušim svaku žilu figurativnog uda. Figuracija je
poput sofizma, previše laže i govori,
dok apstraktna slika pruža neugodnost jer ljudi ne znaju što o njoj reći,
nepismeni su.
Jedina suvislija svrha figure je
bila kada sam, zadnjeg Božića, naslikao sliku na kojoj sam naslonjen na zid i
pokazujem prstom u jednom smjeru. Postavljena je na zgradu nasuprot jedne
banke. Poruka koju sam napisao flomasterom na slici je bila; “Merry Crisis and
a Happy New Fear!” Promatrao sam zaštitare kako ju unose u banku. Figuru nisu
prepoznali (još), ali poruka i čestitka im se pojavi sigurno svaki put kada
iskamatare i ovrše nekog “novozaposlenog” siromaha.
Što je temeljna karakteristika figurativnih ciklusa i kako
su se oni tijekom vremena razvijali?
Svaka moja realistično - figurativna
slika je preslikana od dana kada sam uvidio što sve “visi” po konjušnicama i
grobljima. Postojala je samo kao patos, mulj, hod po dnu bunara.
Osnovni modus moje figuracije je podlo
skrivanje, ismijavanje, ensorovska potencija mizernih događanja iz svakodnevice,
zasićivanje do konjuktivitisa, jer je uistinu degutantno i ponižavajuće crtati
i slikati nešto što više ne postoji. Nema više čovjeka, ostala je samo
cementirana sjena.
Ako naslikam figuru kako plače na
Markovom trgu naravno da je to uobičajeni screenshot, anomalija svakodnevice
svakako, ali kada zakompliciram kompoziciju onda slijepci nemaju šanse da shvate
koliko im se smijem iza blind rame. Komedija i tragedija u zajedničkom
nazivniku. Baš me briga ako traju online, one su out i takvog otrova mi ne
treba. Gadljive i povodljive, lijepe i slatke, zanimljive i ekselentne,....
Apstrakcija sadrži svoju unutarnju problematiku. Što je
specifično u Vašem pristupu apstrakciji?
Apstraktne slike su mi čekić kojim
zabijam čavao u prazne lubanje ovisnika o trendovima i na njega vješam njihove
izgubljene iluzije.
Apstraktnu
mrlju mogu ogrebati, osjetiti i vrednovati. Ona ne
neutralizira formu jer je svojom teksturom vidljiva i osjetilna. Sva osjetila,
nutarnja i vanjska, su u kontrapunktnoj kondenzaciji te stoga svatko tko
posjeduje svojstvo ekspresivne percepcije može kreirati svoju nutarnju priču
prožetu invazijom profinjenih uspomena. U figurativnoj slici vidimo samo
fotografiranu i printanu provinciju, crvotočinu.
Richter majstorski zabija čavao o kojem
govorim.
Njegujete posebno crtež. Od crteža sve i počinje.
Raznorazni pulsosi, impulsi, ipsosi,
dijagonale i kukulele bi dobili nagradu “Obojani radijatori” ako bi pronašli nekoliko
profesora koji potenciraju i grizu za potrebitim crtežom. Zar nisu
impresionisti bili izrugani od jednog velikog umjetnika? - “Sve je to lijepo i titravo i energično, ali
ovdje ne postoji crtež. Ne mogu ovo gledati, idem van”.
Samo civilizirani ljudi mogu
shvatiti značenje crteža jer je crtež glorifikacija slike, crtež ponižava
mnoge, ali uzdiže odabrane. Mnogi koji se primarno oslanjaju na “ulje na
platnu”, četku i pamuk, proizvode zanos za stvaranjem brzog profita i lavinu
kvantitativnog ludila – zaboravili su smisao crteža.
Sačekajmo još jedno tridesetak godina
da se regeneriraju klice profesora koji su postojali i predavali prije ovih
samodopadljivaca, grafitnih elektroda, senjorita bez smisla za ples po papiru.
Oni koji me poznaju, moje kolege i prijatelji,
znaju što govorim i ne stavljam ih u kotao sa ostalima.
Pobjegao sam na vrijeme od ovih folk
umjetnika, svilenih trgovaca, grobara i kameleona. Žao mi je svakog mladog
umjetnika koji ne smije, ali zaista ne smije da se osmijehne jer ne dobija
priliku. Oni su samo sekundarna sirovina – primaru je važna promocija
titularnosti i betonskog totalitariteta. U takovom sustavu i egzistiramo, zar
ne?
Ja ih osobno lupam u “atlas”, vješto
ga mogu pronaći i pogoditi, jer znam da mnogi anatomiju smatraju dodatnom
pogodnosti za eskiviranje i sunčanje pred izlozima super-marketa.
U Vašem radu iznimno mjesto zauzima i skulptura ali i
mozaik. Radite i na uličnim muralima. Skloni ste instalacijama. Praktično
stvarate u svim likovnim tehnikama.
Akademija je bila moj hram,
oltar,....ne izostavljam niti jednog profesora koji mi je bespoštedno ustupio
znanje, iskustvo, odricanje, ne izostavljam ni pojedince koji su me trpjeli i
koje sam dovodio do “rokenrol stanja” i ne izostavljam pojedine kolegice i
kolege koji su postojali zbog mene. To i je paradigma i odgovor na Vaše
pitanje. Svatko od njih je dio mojih skulptura, mozaika, murala, instalacija,
uspomena i molitvi. Oni su me naučili “čitati i pisati”, oni su rezultat mojeg
angažmana, traženja, propitivanja, plača, ljubavnica, psovki, “varanja”. I
danas su uz mene jer u svakom od navedenih radova i projekata instaliram
čovjeka, a to oni još uvijek posjeduju. No, kako to ide, Akademija neće više
nikada imati klicu kvalitete i moralnih nutarnjih vrijednosti koju je imala do
2008. godine. Neka mi netko kaže suprotno. Neka mi netko prigovori da na osnovu
temelja do 2008. godine ne mogu raditi sve što ste nabrojali. Naravno, da ne
zaboravim – ni literatura, od tada, nema svoj profil na fejsu pa se ne lajka.
Doista posebno mjesto u Vašem djelovanju predstavlja
internetski blog. Pišete o mnogim problemima, od umjetnosti do politike.
Kako je jednom rekao Mirabeau: “Šutnja
naroda je opomena kraljevima.” Ja “šutim” jer je netko pustio pse da laju.
Bacam kamenje na njih, cvile i reže. Pri tome ne zastajkujem jer znam da neću
promašiti i da ću stići do cilja. Neće moći da se na slobodu puštaju gavrani, a
u kavezima muče golubovi.
Ja sam umjetnik, akademski slikar, a
ne pješak ili netko tko nema želje da nešto novo nauči i poduči nego navuče
plahtu preko sebe i pravi se da je mrtav.
Posjedujem intuiciju i mišljenje i
osnovne estetske postamente, slobodan sam da govorim, pišem i slikam kako ne bi
glupost, kao kraljica budala, postala zapovijed i diktatura pionira i omladinaca,
nasilja, nepravde, mraka, srpa, čekića, crvene ebole... Nastoje biti poslušnici
petokrakog i četrdesetpetog ventilatora koji bi broj 66 okrenuo naopačke. Treba
se čuvati inženjera koji trpaju kilovate u taj ventilator jer “pauk ne plete
mrežu samo zbog jedne muhe.”
Ako, kao jedinka, imam poticaja
beskrajno i ne želim da kulminiram bez rezultata, zašto onda toliko ljudi
bulazni i umara se od života? Zašto nemaju cilja prema kome bi usmjerili svoj
napor i misao, a znam da ga posjeduju? Zbog te slabosti i raskoraka su u
kontrapostu aktivne “(ne)namjenske udruge” i njihovi kolumnisti-dokapitaliziraju
štakorske parole.
Nasuprot, imam očnjake i oštre
pandže da na platnu iskopam i odstranim svaku indikaciju i konturu niskopodnih
kulturnjaka i ideologa. Nisu me uzalud učili najbolji samo da crtam i slikam.
Postojala je i predavaonica- projektor teorije, mišljenja i dijaloga.
Ako sam odlučio otvoriti blog onda
imam valjani razlog. Želim biti slobodan. Spreman sam. Dovoljno je da ponekad
dobijem mail sa kočijaškim komentarom. Milina, još jedan je pao. Sljedeći,....
Nekada su umjetnici kreirali radikalne manifeste, što je Vaš
cilj?
Da postoji “milicija” Ministarstva
kulture, već bi odavno završio na golom pašnjaku, sušio smilje i bosilje, tucao
pigmente i promatrao prašinu, rukama vezanim za kistove utiplane u kamen.
Ideologija ista, drugačija vremena – zato mi je, namjerno, Arno Breker jači skulptor od Augustinčića.
Zabrane izlaganja, eliminiranje,
ladičarenje, celofansko deportiranje kvalitete, emigracija mladosti koja žudi
za nekoliko kvadrata zidova,..... Na to gledam kao totalitaristički postupak
redukcije čovjekovog revolta, mišljenja i stvaranja. Sjetimo se smiješnog
trogodišnjeg konzerviranja bivše ministrice kulture i sponzoriranja majstora
deplasmana hrvatske kulture, umjetnosti i tradicije. Zato i mnogi distributeri
kulturne ebole lamentiraju trikove koje samo oni čuju, odgovaraju sami sebi,
nitko ih ne smije prezirati ni upozoravati, nema pitanja na koje sigurno ne
znaju odgovore, ne moraju ispunjavati moralne i mentalne kartice, i tako dalje,
daleko. Zar to nije dovoljno za poneki osvrt na blogu, za poticanje i
ukazivanje, za osobne stavove, za istraživanje i detektiranje obmana? Još sam
uporniji od kada mi je jedan portal zabranio pisanje, izbrisao i blokirao
profil.
Znamo mi svi da se svatko pribojava
britkog pera i kista i intelekta, kao što se oduvijek svaka država bojala
bogatog seljaka, znamo i da su boljševici i židovi govorili da su skroman,
neosvajački narod, dok lignjavo i bezuspješno pokušavaju zaustaviti neizbježno
i nastoje osvojiti svaku utvrdu kulture svojim marksističkim pesimizmom i
krakatim crvenilom. Neka probaju doći u moj atelijer ili gdje god da jesam.
Kolika je danas uloga umjetnosti i koliko je uopće umjetnik
značajan?
Slabi i nejaki umjetnici bolje da u
nekom plasteniku peru listove gladiole nego da se sukobe s čoporom dekadenata.
Njihova je invazija nagnala čak i muze da emigriraju s aristokratskog Helikona
i nastane se u kolibama i stajama nedostupnih pustara.
Umjetnik je postao kolateralna žrtva
satiranja umjetnosti od strane nekog -golda, -mana, -berga ili sl. Printaju se,
slikaju i recikliraju groblja i lavine drogiranih otpadaka da se od toga može
napraviti pontonski most od New Yorka do Londona i Tel Aviva..
Umjetnost u Hrvatskoj je postala
tvornica dizajniranih obloga za toaletne školjke, puna jama popularizma, neiznijansirana,
atonalna i ljigava mrlja na uglancanom laminatu galerije, koju nije vrijedno
dotaknuti, ako se ne želimo zamjeriti
Danteu i propasti u crni pakao neobrazovanosti, neuglađenosti, nastranosti i
cinizma.
Može li se predvidjeti budućnost umjetnosti?
Put u budućnost vodi, na žalost,
kroz sadašnjost koja je kulturno, pravno i politički retardirana. Melje nas i
drobi pa bi umjetnost u Hrvatskoj mogla sigurno postati prašina, rakija i perje,
pa čak i predrasuda od koje se zazire. Evo Vam
svježi primjer što je jadan “Lisinski” dočekao, ni kriv, ni dužan (o
tempora, o mores!). Zagarantirano riješen galerijski prostor, špajza crvenog
paradajza. Direktiva je već predana stručnom povjerenstvu, i tu nam nema spasa,
barem do jeseni ili sezone skijanja (inače ne volim skijanje, ali ima da se i
na najlonu kližem od zadovoljstva).
Dodao bi i menstrualni jelovnik
Riječkog kazališta koji sam već “isprao” za kulisu budućih propadala. Ostalo je
samo da im pošaljem plahte za novi fasadni dizajn. A što je sa kuglofom sa
kolonadama, tj. HDLU-om? Neprocjenjivo!
Jelenskih mi rogova, baš je mramor
onaj koji se pouzdaje u skoru, bolju i svjetliju budućnost hrvatskog umjetničkog
“diznilenda”. To mi zvuči kao izmišljotina za djecu i neodlučne, skarletizirane
sanjare.
Na čemu trenutno radite u atelijeru?
U kojem? Crtam, slikam, bušim i
režem papir gdje god stignem. Zar je jedini imperativ biti u atelijeru i
zakopati se? Nema toga kod mene. Kad skontam da “dobijam mlade” u bazi, niti ne
zatvorim vrata za sobom. Odem po upaljač i zapalim sliku za koju smatram da je
“slatka” veleštovanoj publici. Nagoni me vode prema avanturama, tražim nove
doživljaje, nove životne zaplete, nove spoznaje, težim da uvijek na vrijeme
utrnem virus taštine i veličanja osobnosti. Nisam jednostavan i ne podvijam rep
- kompliciran sam i bezobrazan i znam da posjedujem nedovoljno.
Planovi, izložbe, monografije, knjige...?
Jedan od prioriteta mi je otkupiti nazad
svoju sliku koju je kupio jedan odvjetnik, a koji, sa svojim jugo-toaletnim
listom, stoji na braniku jednonogog ljudoždera i ugnojenog kadavera iz
Kummerdorfa, kao i njegovih sektaških sljedbenika.
U Osijeku ne želim slike niti da
iznesem van da se osuše, a pogotovo da izlažem. Scena je minirana je čokoladnim
šahtovima, slamarima, amaterima, anticipatorima zimskih snova i glorifikatorima ničega. Jednostavno
nasađena je na bušilicu i zuji kao muha bez jednog krila.
Javim Vam se nekom provokacijom kada
se uvede moratorij na diletantizam, kada nepotizam bude barem ranjen i kada prestane
izlaganje na osnovu stranačke iskaznice i kada se pampers, polis i kateter
umjetnici izgube u magli.
Do tada, Diogenes neka ostane u
buretu, a ja na slobodi.
Iskreno govoreći, kada to sve stignete obaviti?
Pušim rezani duhan, aritmično spavam
i ne perem kistove.