nedjelja, 14. lipnja 2015.

Razgovor: Hrvatski Fokus, 14. kolovoz, 2015.



 
Gospodine Radovanić,  sa zadovoljstvom mogu primijetiti kako intenzivno radite, kako na figurativnim tako i na apstraktnim ciklusima. Postoji li određena poveznica između Vaše figuracije i apstrakcije ili je riječ o posve odvojenim cjelinama jednoga autora?
Figuru zna naslikati svatko tko voli plastično cvijeće, bajadere, ispeći palačinke i sl. – ja također naslikam figuru, ne “čovjeka ili osobu”, i onda ju naravno preslikam, pregazim sa zadovoljstvom i šutnem da mi ne zaklanja sunce. Ne smeta me radikalna interpretacija mojeg načina destrukcije onoga što je postojalo i nestaje. To je samo jedno gnijezdo za izležavanje na kojoj je bilo potrebno reagirati artiljerijom koju imam u kantama.
Na početku je slika bila figurativna, venerična, veleštovana, sjajna, glatka, njihova,nepotrebna. Da bi postala Krist, romanički Krist, intenziviram euforiju, ispovijedam osobni karakter, šikaniram, drobim i gušim svaku žilu figurativnog uda. Figuracija je poput sofizma, previše laže i  govori, dok apstraktna slika pruža neugodnost jer ljudi ne znaju što o njoj reći, nepismeni su.
Jedina suvislija svrha figure je bila kada sam, zadnjeg Božića, naslikao sliku na kojoj sam naslonjen na zid i pokazujem prstom u jednom smjeru. Postavljena je na zgradu nasuprot jedne banke. Poruka koju sam napisao flomasterom na slici je bila; “Merry Crisis and a Happy New Fear!” Promatrao sam zaštitare kako ju unose u banku. Figuru nisu prepoznali (još), ali poruka i čestitka im se pojavi sigurno svaki put kada iskamatare i ovrše nekog “novozaposlenog” siromaha.

Što je temeljna karakteristika figurativnih ciklusa i kako su se oni tijekom vremena razvijali?
Svaka moja realistično - figurativna slika je preslikana od dana kada sam uvidio što sve “visi” po konjušnicama i grobljima. Postojala je samo kao patos, mulj, hod po dnu bunara.
Osnovni modus moje figuracije je podlo skrivanje, ismijavanje, ensorovska potencija mizernih događanja iz svakodnevice, zasićivanje do konjuktivitisa, jer je uistinu degutantno i ponižavajuće crtati i slikati nešto što više ne postoji. Nema više čovjeka, ostala je samo cementirana sjena.
Ako naslikam figuru kako plače na Markovom trgu naravno da je to uobičajeni screenshot, anomalija svakodnevice svakako, ali kada zakompliciram kompoziciju onda slijepci nemaju šanse da shvate koliko im se smijem iza blind rame. Komedija i tragedija u zajedničkom nazivniku. Baš me briga ako traju online, one su out i takvog otrova mi ne treba. Gadljive i povodljive, lijepe i slatke, zanimljive i ekselentne,....


Apstrakcija sadrži svoju unutarnju problematiku. Što je specifično u Vašem pristupu apstrakciji?
Apstraktne slike su mi čekić kojim zabijam čavao u prazne lubanje ovisnika o trendovima i na njega vješam njihove izgubljene iluzije.
Apstraktnu mrlju mogu ogrebati, osjetiti i vrednovati. Ona ne neutralizira formu jer je svojom teksturom vidljiva i osjetilna. Sva osjetila, nutarnja i vanjska, su u kontrapunktnoj kondenzaciji te stoga svatko tko posjeduje svojstvo ekspresivne percepcije može kreirati svoju nutarnju priču prožetu invazijom profinjenih uspomena. U figurativnoj slici vidimo samo fotografiranu i printanu provinciju, crvotočinu.
Richter majstorski zabija čavao o kojem govorim.

Njegujete posebno crtež. Od crteža sve i počinje.
Raznorazni pulsosi, impulsi, ipsosi, dijagonale i kukulele bi dobili nagradu “Obojani radijatori” ako bi pronašli nekoliko profesora koji potenciraju i grizu za potrebitim crtežom. Zar nisu impresionisti bili izrugani od jednog velikog umjetnika? -  “Sve je to lijepo i titravo i energično, ali ovdje ne postoji crtež. Ne mogu ovo gledati, idem van”.
Samo civilizirani ljudi mogu shvatiti značenje crteža jer je crtež glorifikacija slike, crtež ponižava mnoge, ali uzdiže odabrane. Mnogi koji se primarno oslanjaju na “ulje na platnu”, četku i pamuk, proizvode zanos za stvaranjem brzog profita i lavinu kvantitativnog ludila – zaboravili su smisao crteža.
Sačekajmo još jedno tridesetak godina da se regeneriraju klice profesora koji su postojali i predavali prije ovih samodopadljivaca, grafitnih elektroda, senjorita bez smisla za ples po papiru. Oni koji me poznaju, moje kolege i prijatelji,  znaju što govorim i ne stavljam ih u kotao sa ostalima.
Pobjegao sam na vrijeme od ovih folk umjetnika, svilenih trgovaca, grobara i kameleona. Žao mi je svakog mladog umjetnika koji ne smije, ali zaista ne smije da se osmijehne jer ne dobija priliku. Oni su samo sekundarna sirovina – primaru je važna promocija titularnosti i betonskog totalitariteta. U takovom sustavu i egzistiramo, zar ne?
Ja ih osobno lupam u “atlas”, vješto ga mogu pronaći i pogoditi, jer znam da mnogi anatomiju smatraju dodatnom pogodnosti za eskiviranje i sunčanje pred izlozima super-marketa.

U Vašem radu iznimno mjesto zauzima i skulptura ali i mozaik. Radite i na uličnim muralima. Skloni ste instalacijama. Praktično stvarate u svim likovnim tehnikama.
Akademija je bila moj hram, oltar,....ne izostavljam niti jednog profesora koji mi je bespoštedno ustupio znanje, iskustvo, odricanje, ne izostavljam ni pojedince koji su me trpjeli i koje sam dovodio do “rokenrol stanja” i ne izostavljam pojedine kolegice i kolege koji su postojali zbog mene. To i je paradigma i odgovor na Vaše pitanje. Svatko od njih je dio mojih skulptura, mozaika, murala, instalacija, uspomena i molitvi. Oni su me naučili “čitati i pisati”, oni su rezultat mojeg angažmana, traženja, propitivanja, plača, ljubavnica, psovki, “varanja”. I danas su uz mene jer u svakom od navedenih radova i projekata instaliram čovjeka, a to oni još uvijek posjeduju. No, kako to ide, Akademija neće više nikada imati klicu kvalitete i moralnih nutarnjih vrijednosti koju je imala do 2008. godine. Neka mi netko kaže suprotno. Neka mi netko prigovori da na osnovu temelja do 2008. godine ne mogu raditi sve što ste nabrojali. Naravno, da ne zaboravim – ni literatura, od tada, nema svoj profil na fejsu pa se ne lajka.

Doista posebno mjesto u Vašem djelovanju predstavlja internetski blog. Pišete o mnogim problemima, od umjetnosti do politike.
Kako je jednom rekao Mirabeau: “Šutnja naroda je opomena kraljevima.” Ja “šutim” jer je netko pustio pse da laju. Bacam kamenje na njih, cvile i reže. Pri tome ne zastajkujem jer znam da neću promašiti i da ću stići do cilja. Neće moći da se na slobodu puštaju gavrani, a u kavezima muče golubovi.
Ja sam umjetnik, akademski slikar, a ne pješak ili netko tko nema želje da nešto novo nauči i poduči nego navuče plahtu preko sebe i pravi se da je mrtav.
Posjedujem intuiciju i mišljenje i osnovne estetske postamente, slobodan sam da govorim, pišem i slikam kako ne bi glupost, kao kraljica budala, postala zapovijed i diktatura pionira i omladinaca, nasilja, nepravde, mraka, srpa, čekića, crvene ebole... Nastoje biti poslušnici petokrakog i četrdesetpetog ventilatora koji bi broj 66 okrenuo naopačke. Treba se čuvati inženjera koji trpaju kilovate u taj ventilator jer “pauk ne plete mrežu samo zbog jedne muhe.”
Ako, kao jedinka, imam poticaja beskrajno i ne želim da kulminiram bez rezultata, zašto onda toliko ljudi bulazni i umara se od života? Zašto nemaju cilja prema kome bi usmjerili svoj napor i misao, a znam da ga posjeduju? Zbog te slabosti i raskoraka su u kontrapostu aktivne “(ne)namjenske udruge” i njihovi kolumnisti-dokapitaliziraju štakorske parole.
Nasuprot, imam očnjake i oštre pandže da na platnu iskopam i odstranim svaku indikaciju i konturu niskopodnih kulturnjaka i ideologa. Nisu me uzalud učili najbolji samo da crtam i slikam. Postojala je i predavaonica- projektor teorije, mišljenja i dijaloga.
Ako sam odlučio otvoriti blog onda imam valjani razlog. Želim biti slobodan. Spreman sam. Dovoljno je da ponekad dobijem mail sa kočijaškim komentarom. Milina, još jedan je pao. Sljedeći,....

Nekada su umjetnici kreirali radikalne manifeste, što je Vaš cilj?
Da postoji “milicija” Ministarstva kulture, već bi odavno završio na golom pašnjaku, sušio smilje i bosilje, tucao pigmente i promatrao prašinu, rukama vezanim za kistove utiplane u kamen. Ideologija ista, drugačija vremena – zato mi je, namjerno,  Arno Breker jači skulptor od Augustinčića.
Zabrane izlaganja, eliminiranje, ladičarenje, celofansko deportiranje kvalitete, emigracija mladosti koja žudi za nekoliko kvadrata zidova,..... Na to gledam kao totalitaristički postupak redukcije čovjekovog revolta, mišljenja i stvaranja. Sjetimo se smiješnog trogodišnjeg konzerviranja bivše ministrice kulture i sponzoriranja majstora deplasmana hrvatske kulture, umjetnosti i tradicije. Zato i mnogi distributeri kulturne ebole lamentiraju trikove koje samo oni čuju, odgovaraju sami sebi, nitko ih ne smije prezirati ni upozoravati, nema pitanja na koje sigurno ne znaju odgovore, ne moraju ispunjavati moralne i mentalne kartice, i tako dalje, daleko. Zar to nije dovoljno za poneki osvrt na blogu, za poticanje i ukazivanje, za osobne stavove, za istraživanje i detektiranje obmana? Još sam uporniji od kada mi je jedan portal zabranio pisanje, izbrisao i blokirao profil.
Znamo mi svi da se svatko pribojava britkog pera i kista i intelekta, kao što se oduvijek svaka država bojala bogatog seljaka, znamo i da su boljševici i židovi govorili da su skroman, neosvajački narod, dok lignjavo i bezuspješno pokušavaju zaustaviti neizbježno i nastoje osvojiti svaku utvrdu kulture svojim marksističkim pesimizmom i krakatim crvenilom. Neka probaju doći u moj atelijer ili gdje god da jesam.

Kolika je danas uloga umjetnosti i koliko je uopće umjetnik značajan?
Slabi i nejaki umjetnici bolje da u nekom plasteniku peru listove gladiole nego da se sukobe s čoporom dekadenata. Njihova je invazija nagnala čak i muze da emigriraju s aristokratskog Helikona i nastane se u kolibama i stajama nedostupnih pustara.
Umjetnik je postao kolateralna žrtva satiranja umjetnosti od strane nekog -golda, -mana, -berga ili sl. Printaju se, slikaju i recikliraju groblja i lavine drogiranih otpadaka da se od toga može napraviti pontonski most od New Yorka do Londona i Tel Aviva..   
Umjetnost u Hrvatskoj je postala tvornica dizajniranih obloga za toaletne školjke, puna jama popularizma, neiznijansirana, atonalna i ljigava mrlja na uglancanom laminatu galerije, koju nije vrijedno dotaknuti, ako se ne želimo  zamjeriti Danteu i propasti u crni pakao neobrazovanosti, neuglađenosti, nastranosti i cinizma.

Može li se predvidjeti budućnost umjetnosti?
Put u budućnost vodi, na žalost, kroz sadašnjost koja je kulturno, pravno i politički retardirana. Melje nas i drobi pa bi umjetnost u Hrvatskoj mogla sigurno postati prašina, rakija i perje, pa čak i predrasuda od koje se zazire. Evo Vam  svježi primjer što je jadan “Lisinski” dočekao, ni kriv, ni dužan (o tempora, o mores!). Zagarantirano riješen galerijski prostor, špajza crvenog paradajza. Direktiva je već predana stručnom povjerenstvu, i tu nam nema spasa, barem do jeseni ili sezone skijanja (inače ne volim skijanje, ali ima da se i na najlonu kližem od zadovoljstva).
Dodao bi i menstrualni jelovnik Riječkog kazališta koji sam već “isprao” za kulisu budućih propadala. Ostalo je samo da im pošaljem plahte za novi fasadni dizajn. A što je sa kuglofom sa kolonadama, tj. HDLU-om? Neprocjenjivo!
Jelenskih mi rogova, baš je mramor onaj koji se pouzdaje u skoru, bolju i svjetliju budućnost hrvatskog umjetničkog “diznilenda”. To mi zvuči kao izmišljotina za djecu i neodlučne, skarletizirane sanjare.

Na čemu trenutno radite u atelijeru?
U kojem? Crtam, slikam, bušim i režem papir gdje god stignem. Zar je jedini imperativ biti u atelijeru i zakopati se? Nema toga kod mene. Kad skontam da “dobijam mlade” u bazi, niti ne zatvorim vrata za sobom. Odem po upaljač i zapalim sliku za koju smatram da je “slatka” veleštovanoj publici. Nagoni me vode prema avanturama, tražim nove doživljaje, nove životne zaplete, nove spoznaje, težim da uvijek na vrijeme utrnem virus taštine i veličanja osobnosti. Nisam jednostavan i ne podvijam rep - kompliciran sam i bezobrazan i znam da posjedujem nedovoljno.

Planovi, izložbe, monografije, knjige...?
Jedan od prioriteta mi je otkupiti nazad svoju sliku koju je kupio jedan odvjetnik, a koji, sa svojim jugo-toaletnim listom, stoji na braniku jednonogog ljudoždera i ugnojenog kadavera iz Kummerdorfa, kao i njegovih sektaških sljedbenika.
U Osijeku ne želim slike niti da iznesem van da se osuše, a pogotovo da izlažem. Scena je minirana je čokoladnim šahtovima, slamarima, amaterima, anticipatorima zimskih snova  i glorifikatorima ničega. Jednostavno nasađena je na bušilicu i zuji kao muha bez jednog krila.
Javim Vam se nekom provokacijom kada se uvede moratorij na diletantizam, kada nepotizam bude barem ranjen i kada prestane izlaganje na osnovu stranačke iskaznice i kada se pampers, polis i kateter umjetnici izgube u magli.
Do tada, Diogenes neka ostane u buretu, a ja na slobodi.

Iskreno govoreći, kada to sve stignete obaviti?
Pušim rezani duhan, aritmično spavam i ne perem kistove.