Amaterizam – kazanski zvuk hrvatske likovne scene

Amateri zauzimaju, odnosno preuzimaju gotovo polovinu, ako ne i više, ukupnog hrvatskog umjetničkog djelovanja, te se, svojim demokratskim pravom, smatraju deratiziranim i cjepljenim od iskonske stvaralačke kvalitete, a njihovo nedjeljno ubijanje vremena pred “uljima na platnu” paralelno doživljavaju kao renesansu uštogljenog prethodnog tjedna.

 

Uza sve prednosti učenja, razvoja i stvaranja akademskih umjetnika unutar institucije, nemoguće je izbjeći prokletstvo amaterskog levijatanskog odnosa prema školovanim akademskim oponentima. Ne, nisu kolege jer bi kolegijalnost prerasla u uobičajene varke amatera gdje se, kada se nađu u društvu akademskih umjetnika, i sami sebe tako nazivaju, zaboravljajući pri tome da je hobi kojim se oni bave uistinu prihvaćen samo kod ljudi koji slijepo vjeruju paketićima koji im odgovaraju uz namještaj.

Zakovani za amandman prirodnog prava na umjetničku slobodu (termin o umjetničkoj slobodi oni pronalaze na poleđini razglednica ili pejzažnih kataloga), pruža im se mogućnost brzog, jednostavnog, jeftinog i krnjeg opravdanja da su i oni slikari. Kompromis sa takvim diletantima nema svrhu u temeljima umjetničkog življenja jer su se oni orijentirali na masu koja ne zna odabirati i prepoznati. Za to postoje različiti razlozi; od opće indiferentnosti, osnovne naobrazbe ili do financijske nesigurnosti, što amateri vješto iskorištavaju jer ne moraju naplatiti godine odricanja i edukacije, te su time i pošteđeni analize svojih tzv. licitara.

Masa je u ishemijskoj ataci (ne dugo, nadam se) i drugačije percipira svijet oko sebe, dožiljava potpuni otklon od novog protjecanja vremena, a amateri svojom redateljskom palicom ne zaziru da to iskoriste i manipuliraju svojom izopačenom čokoladnom umjetnošću. Nije vrijedno spomena da im nedostaje duhovne angažiranosti, a iskliznuće u sirove stereotipe im oduzima integritet.

Beter Bi Blajnd Den Fejk

Razmnožavanje slikarija od doručka do večere, od podobnog do podobnijeg gdje obiluju kondenzatori komercijalne i nepotističke sfere rađa se egzotika svijeta umjetnosti, kvorum oslobođen parafiskalnih nameta. Središte svega je Zagreb i njegovi galerijski sajmovi u konjušnicama, kontrolnim punktovima i destilerijama, a Osijek je doživio  toliko blasfemije o vizualnoj umjetnosti da je i sama slika zatražila zabranu izlaganja. Kotrljajući se mini-marketom luksuznih umjetnika neopisive precijenjenosti ne mogu ostati ravnodušan jer mi je ugrožena kreativnost, koju ionako malo posjedujem. Unutar toga mini-marketa su potomci potomaka pomaknutih, lokalni jutarnje-novinarski brainstormeri, prskalice nove figuracije, mazala oplemenjena inspirativnim pjesmaricama, programeri šokantnih događanja i tako dalje - Samo ne bliže!
Ostavimo po strani ozbiljne kritičare i kolekcionare, neovisne i objektivne novinare, skvotere, nepodobne, moralno likvidne i kreditno prezadužene tragače galerija i mecena. Mi  smo blamaža provincije, nesposobni da gazimo leševe i neka tamo i ostanemo-u kazalištu fijaska. Naša ekonomija svodi se na improvizaciju, na sposobnost kako od jogurta napraviti preparaciju za platno.......



“Dok Martin Schulz, predsjednik Europskog parlamenta, naoružan sa svojom crvenom kravatom, sliči na snažnijeg drvosječu i delegata Jugoslavije, naši su zastupnici uglavnom tihe osobe, koji pokušavaju izgledati kao europski menadžeri. Odabir umjetničkih djela iz RH, koje je parlament EU otkupio za svoj stalni postav, išao je drugom linijom. Hrvatska moderna umjetnost ide za tim da šokira potrošača/žrtvu. U odabiru je odlučio Ured za informiranje Europskog parlamenta u Zagrebu, u suradnji s nekim našim institucijama: HAZU, Društvo likovnih umjetnika, Akademija likovnih umjetnosti, Muzej za suvremenu umjetnost, Dizajnersko društvo i Muzej naivne umjetnosti, a sve je natkrililo Ministarstvo kulture, pa se teško oteti dojmu da je selekcija načinjena uz presudno asistiranje vladajuće garniture, odnosno SDP-a i HNS. Nikakvo čudo da je Martin Schulz namirisao dragu Jugoslaviju.”

Autor: Tvrtko Dolić/7dnevno

"BETER BI BLAJND DEN FEJK"

Naravno, nakon čitanja teksta, opaki igrači će reći da sam frustriran zbog inih kojekakvih razloga. Da se opravdavam? Nisam toliko ambiciozan, nemam razloga, vremena, volje i opet - vremena. Žuri mi se promijeniti ulje u automobilu, a ako stignem i antifriz.
 
Korekcija i stimulacija umjetničke scene je rokenrol parodija. Sjećam se, dok sam bio na Akademiji, da je u klasu došla novinarka jednog, danas legalno-populističkog lista i analizirala slike i proces nastajanja – slušam tetku kako se prenemaže, traži u paučini neki suvisao odgovor. Na moje iznenađenje shvatio sam da je i danas njezino neznanje ostalo bazirano na razgledavanju novogodišnjih kalendara i manipuliranja pukom u jednim jutarnje-dnevnim škrabotinama. Ako se ona oslanja na te informacije onda moram biti nesretan što sam diplomirao slikarstvo ili sretan što sam otišao po kavu na automat dok je ona i dalje preslagivala svoju sramotu.
 
Iskonsko slikarstvo ili odstranjeni slikari su paralizirani novinarskim artritičarima, a putem njih će vjerojatno mnogi nestati u sigurnosti bauštela i javnim radovima. Etnografija slikarstva je poremećena tsunamijem dezinformacija. Vjerujem da se ljudi danas boje kupiti sliku jer, napucani predrasudama, neznaju što je kvalitetno, a što ne. Lobiranje smajlija i šećera i djeveruša dovodi promatrače u neznanje, a predznanje kao da nije ni postojalo.

Danas načuju da je u konjušnici najbolji postav i programirano tamo pohrle, osakaćeni spoznajom da mogu i sami protumačiti skrivenost namjera lobista.
 
Koliko god da nastojimo pobjeći iz sumporne svakodnevice, uporno nastojimo zabavljati mramorne narcise. Samim tim umjetnost ne samo da nalikuje prostituciji nego i nije ništa drugo nego prostitucija. Kako onda legalizirati smisao da zauvijek postoji kad je scenografija za slikare samo bljutava, pretenciozna komora u kojoj nestaje dodir slike, slikara i publike? Sit sam ovih naših muzeja i galerija, tih groblja umjetnosti. Slikarev obješeni lan ili pamuk usisa toliko gluposti kao malo koja stvar na svijetu.
 
Navodim primjer “every other year” okupljanja u Osijeku, prenapuhanog sajma ničega, ogranka i nastavka odavno nepostojećeg, promotivnog festivala za koji mnogi misle da je portal reprezentativnosti. Nije više, i to je činjenica. Samo je naziv ostao fora, kao konvencija samodopadnog pripadanja.  Bježim  od tog sajma kao zec od lovačkog psa. Iscijedilo je svrhu i tradiciju, a upornost kvartovskih linijskih sudaca ne dozvoljava mnogima da dođu do izražaja. Istomišljenici se rotiraju kao hrčak u kavezu. Samim time se poništava kredibilitet i onih koji tamo izlažu. I tako, od slike do slike dolazimo do čempresa. Kada me neki srodni nesretnik pita hoću li se prijaviti na natječaj, ja mu odgovaram mlako negativno i da bi radije sudjelovao u još jednom u nizu nekih izribanih perfomansa, zamotao se krep-trakom i dozvolio da po meni šaraju flomasterom.
 
Odnos publike prema umjetnosti je postao takav da su i oni počeli razmišljati o tome da se finacijski ili slično okoriste od nje jer ih ni najmanje ne zanima sadržaj i forma prikazanog. To je samo vješalica za prašinu, ali bi ona mogla dobro da se ispere kroz cjedilo da ostane neki obojani kamenčić od kojeg se može napraviti privjesak za lančić. Ironično, to i je poanta koja mnogima promiče promajom – slika je analitički artefakt koji svoju rezoluciju filtrira trajanjem, tajanstvenošću, bujicom tihe agresije i neposredne blizine. U koji dio duha će ući, to je iznenađenje - za strpljive.
 
Medijska omamljujuća mašinerija pojačava maniju za katastrofiranjem  prave, istinite, mitske i uzvišene umjetnosti koja želi samo balansirati u društvu koje je postalo prolazno i površno po direkciji.  Konceptualizam, performans, neki novi mediji, klikanje originalnosti i slične suvremene tvorevine – nema kraja kanalu žvakanja prožvakanog. Zato sam i diplomirao slikarstvo koje je osobne naravi, a ne probavljeni umirovljeni cirkus. Uvijek sam na svoj rad gledao kao kombinaciju stilova u slikarstvu pokušavajući osjetiti potrebu da stvorim dubinu i trajnost samo sebi. Za druge me baš briga, uistinu.
 
Nedostatak znanja, upornog rada i vještine među slikarima isisava nukleus iz svijeta slikarstva, amaterizam je u panici i raspadu jer je ugrožen od gomile kineskih zalazaka sunca, hobi slikanje se polagano razotkriva…Međutim, postoje neki skriveni slikari koji se suprotstavljaju tom trendu nepotizma, raskošnosti i stvaranja slatkih sličica. Jasno je da ih nećete pronaći na trendovskim i pomodnim sajmovima, kako u Osijeku, a pogotovo u debljem dijelu Hrvatske. Vjerojatno su zatrpani papirima, platnima, letvama i bojama, ukiseljeni u terpentinu, pametno i strpljivo pigmentiraju svoju propast. Zar nije milina biti slikar, umjetnik, otpadnik – pobjednik?
 
Javnost ima pravo odlučiti, ili bi tako trebalo biti, koju vrstu umjetnosti želi instalirati u svoju sredinu ili prostor preživljavanja. A što kada se zateknu zbunjeni, uvrijeđeni onim što vide ili ih jednostavno ne mogu razumjeti (btw - ako likovni odgoj bude nastavio ovakvim reformskim nebulozama, garantiram da će novije generacije govoriti da je Mona Lisu rodila Lady Gaga).
Ovdje se dotičemo problema  javne neobrazovanosti i nezainteresiranosti. Kod manifestiranja takvih “nejasnoća” automatizmom nastoje izbjeći konflikt između sebe i kontroverzne umjetničke postave – ne žele biti posramljeni  i sramno šute jer znaju da ih kod kuće čeka uramljena razglednica koja budi slatke uspomene i ne pita ništa. Ako znate što mislim?



Partijski pravorijek Zvonka Makovića

“Naša je moderna umjetnost krcata diverzijama. One garantiraju brz uspon. Kada padnu partizanske nagrade, već ste društveni arbitar, direktor neke zaklade ili umjetničke galerije. Dodate svemu tome malo face liftinga i seljačina i/ili šizik izgledaju kao kulturne osobe. Bleferi na našoj "kulturnoj" sceni prihvaćaju podjelu uloga sa Zvonkom Makovićem i sličnim prodavačima magle. Dobra pozicija u našim javnim institucijama donosi pozivnice svjetskih galerija i različitih svjetskih okupljanja, pa se provincijalac naslikava po svjetskim metropolama. Sve počinje sa nekoliko rečenica za poremećene drugove. Recimo: "Snijeg pršti, ledi se, a balega je vruća, kipeća. Nije kip nego kipeća! Nije ni kipeća nego topla. Nije ni topla, nego je drug u koloni. Igman nas krije i grije." Nacija već desetak godina traga za skulpturom Ante Starčevića koja će se svidjeti Zvonku Makoviću. Društvena pozicija osvaja se deklariranjem prema osobi ili pojavi na koju se "umjetničko" djelo odnosi.

Znate, kada snijeg pršti, onda se ne ledi. Sovjeti nisu sebi mogli dozvoliti tako slobodan izraz, a prava je tragedija da se kod nas moglo sve, ako je neka osoba bila politički podobna, ako nije izazivala pomutnju, kako reče Schulz. Naravno da je u obranu Martina Schulza priskočio Zvonko Maković, koji kaže da Schulz bolje poznaje zbivanja u našoj umjetnosti od Davora Stiera. Blago Stieru! Nikakvo čudo da se doima kulturnijim od Schulza. Nego, kada ćemo dočekati da zbivanja u našoj umjetnosti prokljuvi Zvonko Maković? Kada ćemo doživjeti da se riješimo komunističkog balasta? Možemo li ga jednostavno prodati Europskom parlamentu? Nema nam druge, nego se pokrenuti...”

Autor: Tvrtko Dolić/7dnevno


Ovdje i je kvaka – slikarstvo je nerješiva estetska križaljka, privlači pozornost i straši svojom prisutnosti, ne ostavlja nas na miru, progoni naknadnim analizama, pojačava svijest, dovodi u pitanje naš intelekt, pretpostavke, izražava sliku zajednice i društva – ima moć i transformira čovjeka u teren okvira slike, stvara napokon i interakciju. Nije to neko idealiziranje slikarstva kao alata da se premosti problem instalacije nečeg nerazumljivog, nego samo projiciranje značenja koje slikarstvo čini kao dio umjetnosti. Javno je neznanje da je funkcija umjetnosti da bude ugodna. To je pogrešno. Umjetnik manipulira promatračem kako bi isti doživio estetski doživljaj.
Definitivno je jasno da ne možemo kriviti promatrača jer njegov entitet nije uzet u obzir. Tu su ponovo interesne udruge, pojedinci, čokolino agencije, kataloški tekstopisci koji dodatno ismijavaju  nevinost papira, korporanti i svi ostali sa svojim nametnutim pravilima i postupcima. Uključeni su jer imaju interes, znaju da neće biti sukoba sa umjetnicima kojima je čast što su pozvani na svoju izložbu.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Figurativnim slikarstvom se uistinu poigravam, ismijavam kompozicijom, sadržajem i nazivima slika sve i svakoga. Najbolja su mi inspiracija rubrike kulture iz jednog jutrodnevnog lista. Ne trebaju mi pjesmice za laku noć. Figurativna umjetnost je jedna obična mizantropija, prikazivačka bakanalija pa njezinoj kvaliteti ne dajem mnogo prostora – samo intuiciji i kreativnosti.