Amateri zauzimaju, odnosno preuzimaju gotovo polovinu, ako ne i više, ukupnog hrvatskog umjetničkog djelovanja, te se, svojim demokratskim pravom, smatraju deratiziranim i cjepljenim od iskonske stvaralačke kvalitete, a njihovo nedjeljno ubijanje vremena pred “uljima na platnu” paralelno doživljavaju kao renesansu uštogljenog prethodnog tjedna.
Uza sve prednosti učenja, razvoja i stvaranja akademskih umjetnika unutar institucije, nemoguće je izbjeći prokletstvo amaterskog levijatanskog odnosa prema školovanim akademskim oponentima. Ne, nisu kolege jer bi kolegijalnost prerasla u uobičajene varke amatera gdje se, kada se nađu u društvu akademskih umjetnika, i sami sebe tako nazivaju, zaboravljajući pri tome da je hobi kojim se oni bave uistinu prihvaćen samo kod ljudi koji slijepo vjeruju paketićima koji im odgovaraju uz namještaj.
Zakovani za amandman prirodnog prava na umjetničku slobodu (termin o umjetničkoj slobodi oni pronalaze na poleđini razglednica ili pejzažnih kataloga), pruža im se mogućnost brzog, jednostavnog, jeftinog i krnjeg opravdanja da su i oni slikari. Kompromis sa takvim diletantima nema svrhu u temeljima umjetničkog življenja jer su se oni orijentirali na masu koja ne zna odabirati i prepoznati. Za to postoje različiti razlozi; od opće indiferentnosti, osnovne naobrazbe ili do financijske nesigurnosti, što amateri vješto iskorištavaju jer ne moraju naplatiti godine odricanja i edukacije, te su time i pošteđeni analize svojih tzv. licitara.
Masa
je u ishemijskoj ataci (ne dugo, nadam se) i drugačije percipira svijet oko
sebe, dožiljava potpuni otklon od novog protjecanja vremena, a amateri svojom
redateljskom palicom ne zaziru da to iskoriste i manipuliraju svojom izopačenom
čokoladnom umjetnošću. Nije vrijedno spomena da im nedostaje duhovne
angažiranosti, a iskliznuće u sirove stereotipe im oduzima integritet.