desno je desno, lijevo
je šestar, u sredini je babić
u sredini je židov, lijevo
je hazar, desno je dizma
ja sam akademski slikar
Koji je
osnovni razlog da centralni komitet indexa i židovi uništavaju polja riječi i umjetnosti
i miješaju ih sa svojim smećem? Da li možda misle da je protivno njihovim
interesima promicanje ljepote i tradicionalnih vrijednosti, ili to čine jer
vole razarati ili zato što ne smiju naglas reći „tetramegatron“?
Ponekad sam
pogled na sve te različite destrukcije od njihove strane govori da je to ne
samo zato što imaju cilj vladanja umom i duhom, nego se može pretpostaviti da
su možda zli, izopačeni, ljubomorni, ili samo žele uništiti vrijednosti koje
nikada nisu mogli niti neće postići.
Kao stranci
i autsajderi uzgajaju mržnju I zgazi-kulturu, indexnu i hazarsku, židovsku.
Budući da ne mogu stvoriti svoju kulturu i identitet, vole levatski uništavati
mišljenje i kulturu drugih ljudi i drugih naroda, i moju, naravno.
Dakako,
postoji tu i profesionalna zavist jer oni ne znaju i ne proizvode ništa što
sliči na umjetnost riječi i opažanja. Dakle, oni degradiraju značenje
umjetnosti na njihovoj degeneriranoj razini.
Ideologija
marksizma im je mater svih postulata jer ta ista ideologija uništava kulture
ostalih naroda i pretvara masu u robove kojima je perfidno odstranjena kultura,
nacionalnost i identitet. Ponekad mislim da možda ova destruktivnost indexa i
židova potječe iz činjenica da je Kolinda napokon na tronu i zato što je drevni
Rim uništio i razvalio Jeruzalem.
Postojim ja, hrvatski
slikar nasuprot indexa i židova, i postoje prijenosnici kulture i razarači
kulture.
Jedan od
razarajućih alata za umjetnike koji su
provodili godine, pa čak i desetljeća u rafiniranju svojeg talenta, je da ih se
postavlja na istu razinu onog kretena Andres Serrana koji piša na raspelo. On
potroši dvije minute (šteta što nema kamence u bubrezima pa bi barem imao bolji
vokal) i postaje „hvaljeni“ umjetnik, što je uvreda za one koji doista pokušavaju
raditi na polju umjetnosti, da slikaju, da ispunjavaju zadani zadatak, ali si
jednostavno ne mogu pomoći. Svaki put kada hrvatski slikar na pristojan način
pokuša postići nešto, automatski ga „usisa“ indexovac ili židov. Kao što su mnogi kazali,
to je njihova taktika uništavanja kulture,slikarstva i identiteta u Hrvatskoj i
svijetu – sudjeluju u utrci kako bi sabotirali utrku.
Budući da im
ništa nije sveto, osim njihovog poganskog i hazarskog plana za potpunom
kontrolom, oni definitivno ne vide kao što mi vidimo, ljepota za njih ne znači
ništa. Oni ne misle kao što mi mislimo, logika i zdrav razum im ne služe svrsi.
Oni ne vole kao što mi volimo, oni koriste naše suosjećanje kao oružje protiv
nas.
Točno je da
su indexovci balavi i slinavi, a židovi prefrigani, ali kako ne znaju da sve
ima uzrok i posljedicu? Ako imaju pravo na svoj stav, kao i ja ofskroz, zašto
onda lupetaju i iskaču iz rupe kada nije pridodana važnost njihovom stavu? Neka
slobodno izreknu svoj stav da su manipulanti, poklonici draže dežulovića, hazari,
muljatori i da je to njihova sramota.
Sramota je
ta njihova mimikrija u kojoj se žele prikazati da su jebeni i pošteni. Ne možeš
bez srama biti židovski sluga i poltron, a da te ne iskaraju demokratski i
forumski i blogovski hard vrajteri. Pišite onda o kuhanju ili kukanju, tamo
nemamo vremena biti. To je štivo za šonje.
Nepresušan
je izvor primjera koji podržavaju tezu da su oni trpači degenerativnih
razvalina i izmišljotina, a o tome ću nešto u drugom apokrifu. Da im dam vreću
mekinja ili kilu eksera umjesto špageta? Ma, neka odfakiraju.
Indexovci grabežljivo
vole posrkati samo pokvareno vrhnje. Što tada slijedi? Dok tuku čitatelja po
glavi, indexov mozak bazdi kao shit, osjeća se kao shit, izgleda kao shit i zvuči
kao shit. To je vjerojatno bolje za njih od iskazivanja objektivne i
tradicionalne istine o umjetničkim vrijednostima.
Prema statistikama,
židovi namjerno kupuju shitarije od umjetnosti, lažno podižu cijene istih
ne-djela, dok u isto vrijeme pada vrijednost kvalitetne umjetnosti na koju su
se namjerili, a za koju niti nemaju pojma da li vrijedi ili ne. Dok sunce zađe,
iz sjene, s bokova, pokupuju ona djela kojima su srušili cijenu. Maestralno,
iako opće poznati i uigrani recept, prepisan od šibicara s auto pijace. Dok je
god spomena njihove „strasti“ na indexu, ma ima da nam Izrael pokloni milijon
kubika šperploče za slikanje. Zanima me kakav bi tada naslov topica izmislio
babić jer se doniralo nešto hrvatskom slikaru. Vjerujem da bi mu teršelićka dala duboko idejno
trkeljanje dok zajedno ribaju kupus na Dolcu.
Neosporno je
da mnoge slikare opterećuje neostvarivanje
prava na galerijski prostor, egzistencijalna i moralna ugroženost, novinarska popišana
bljutavost, kao i da se uopće ne iznosi podatak koja je uistinu pozadina i sjeme promjene smjera u izrazu umjetnika
novijeg razdoblja. Ako su uživali u
svojoj kreativnosti i neovisnosti, zašto se odjednom dogodila najezda
preobraženih slikara-očajnika? Pa nisu ih valjda postrojili pred onaj zid u
Jeruzalemu u koji su lupali glavom do
iznemoglosti, kako bi dokazali da su se preobratili na židovski indexizam ili
su vezani lancima i okruženi bijelim štakorima u MSU u Zagrebu!?
Usamljeni
slikari koji stvaraju i rade po pravilima svojeg karaktera i iskonskog poriva,
s jedne strane, indexova lažljiva tastatura i židovski kolekcionarski blok, s
druge strane, odmah su na tzv. smjeru kolizije. Ako samo ovlaš proguglamo
osnovne podatke, dolazimo do činjenice da babić, saatchi ili nimfomanka peggy guggenheim
imaju zajedno nula grama potrošenog grafita na papiru, a ako idemo načinom njihovog
marketinškog podebljanja, npr. 3+1 gratis i tome pridodamo bankara i
partijanera straussa- khana, sigma je ponovo, nula grafita.
Nabrojana
ekipa je samo djelić bramanske kaste koja groteskno i užurbano selektira
odabrane za protjerivanje iz Hrvatske i bježaniju iz Egipta, dok se u isto
vrijeme odvija turbulencija i blokovska rasprava o počecima umjetnosti i
negiranju trendova i pravila igre koju dirigiraju obožavatelji, konzumenti i
populisti prekodunavske močvare i „zlatnog teleta“. Primjerice, na portalu
jutarnjeg lista skrolanje do rubrike kulture traje toliko da ponekad mislim da
će mi eksplodirat baterija na laptopu. A čokoladni dio dolazi kada vidim koji
novinari objave članke. Jbt, ni tucani kristalni penicilin mi ne pomaže.
Chagall, "Apocalypse a lilac, Capriccio", gouache, 1945.
Lavina
provokativnih poteza, osmijeha i armagedonske propagande židovske umjetnosti
šalje poslanicu preko indexa i prijeti se preko njihovih rothens-child bankstera da se obavezno ističe židovski pedigre.
Takva ideološka pozicija im daje luksuzno pravo da idu globalno prikupiti
nasljeđe Izraela ili možda Ukrajine, a paralelno eliminirati slikara iz
Hrvatske.
Milioni
dolara odlaze, razvikuju se sotonisti moćnim kapitalnim ulovima. Identifikacijski
problem nemaju jer su zlatne krave u sigurnoj galerijskoj štali, na svih devet
katova ispod zemlje, prikopčane na cjevovod Fort Knoxa. Indexovcima curi
vodenjak na usta pri samoj pomisli na tu zlatnu rupu, ali prvo nazad u školu pa
će biti i za njih više mjesta u oboru.
Zanimljiv
recentni, tj. njihov, tzv. problem, a moje zadovoljstvo, je uplitanje Katarskog miljea i oduzimanje
ispred njihovog nosa Gauguinove slike. Naime, nedavno je država Katar izdvojila 300 milijuna dolara za Gauguinovo djelo
“Kad ćete se ženiti?”, što je najskuplja slika dosad prodana. Katar je izdvojio
i 250 milijuna kuna za Cézanneove “Kartaše”...ups!!!!
Nije problem
slika nego, do sada najveća vrijednost koja je postignuta za neko umjetničko
djelo, a to se mora prevazići jer ego je ego – to se židovskom lobiju ne sviđa,
inferiornost njihovog kapitala i sposobnosti je dovedena u pitanje. Sada bi
moglo doći do niza provokativnih poteza, mitingiranja i marketiranja, izolacije
zločestih, perifernih blokovskih preslagivanja, te perfidnog guranja bogatijih
od njih na sami rub ekonomske i umjetničke inteligencije i svijesti. To je ta
komercijalizacija umjetnosti, koja na neki način i upropaštava umjetnost, ali i
mnoge umjetnike. Među rijetkima koji joj se danas opiru su Gerhard Richter ili
Anselm Kiefer - veliki i vrlo zanimljivi autori.
Prije tridesetak godina, kada je Japan skoro presijao Honšu otok sa van Goghovim „Suncokretima“, nastao je tajac, neki vakuum, zemlja izlazećeg sunca je spretno spakovana sa strane – na mirovanje, na bolovanje.
Prije tridesetak godina, kada je Japan skoro presijao Honšu otok sa van Goghovim „Suncokretima“, nastao je tajac, neki vakuum, zemlja izlazećeg sunca je spretno spakovana sa strane – na mirovanje, na bolovanje.
Ako ništa drugo
ne pomogne, tu je indexov kombajn jer je u „traktoru“ nestalo goriva, blažene
1995. godine.
Naposljetku,
što su tražili, to su i dobili. Oko za oko, penzla za zube. Sudar
kolekcionarskih svjetova je ponovo na pomolu, rauschenberg je out, a babić je
na redu za check out. Gauguin je problem, treba upaliti dronove i skenirati
svaku rupu i šupu za njegovim djelima, pa makar to i očajno pokušali u Zagrebu,
centru regionalne flispapir kulture.
Kao slikar
bez imalo obavještajnih podataka, preporučio bi, njima frendovski indexilni kvartovski
portal koji je „fakat imamo akat“ krcat kulturnim kolumnama i raspravama o
Gauguinovim remek djelima. Ma čak im i server i zahodska školjka i vanjski
klozet pucaju od komentatorskog naprezanja soroševog dupeta. Tamo ima barem
sedamnajst dežurnih kontrolora higijenskih prostorija koji uvjeravaju soroša i
rotthens-childa da je Gauguin njihov registrirani forumaš.
Možda još
uvijek šalju Gauguinu newsletter iz tog alibabinog bunara.