Splav Rima, bljutava paprika ili more Jeruzalema?

desno je desno, lijevo je šestar, u sredini je babić

u sredini je židov, lijevo je hazar, desno je dizma

ja sam akademski slikar

Koji je osnovni razlog da centralni komitet indexa i židovi uništavaju polja riječi i umjetnosti i miješaju ih sa svojim smećem? Da li možda misle da je protivno njihovim interesima promicanje ljepote i tradicionalnih vrijednosti, ili to čine jer vole razarati ili zato što ne smiju naglas reći „tetramegatron“?

Ponekad sam pogled na sve te različite destrukcije od njihove strane govori da je to ne samo zato što imaju cilj vladanja umom i duhom, nego se može pretpostaviti da su možda zli, izopačeni, ljubomorni, ili samo žele uništiti vrijednosti koje nikada nisu mogli niti neće postići.

Kao stranci i autsajderi uzgajaju mržnju I zgazi-kulturu, indexnu i hazarsku, židovsku. Budući da ne mogu stvoriti svoju kulturu i identitet, vole levatski uništavati mišljenje i kulturu drugih ljudi i drugih naroda, i moju, naravno. 

Dakako, postoji tu i profesionalna zavist jer oni ne znaju i ne proizvode ništa što sliči na umjetnost riječi i opažanja. Dakle, oni degradiraju značenje umjetnosti na njihovoj degeneriranoj razini.

Ideologija marksizma im je mater svih postulata jer ta ista ideologija uništava kulture ostalih naroda i pretvara masu u robove kojima je perfidno odstranjena kultura, nacionalnost i identitet. Ponekad mislim da možda ova destruktivnost indexa i židova potječe iz činjenica da je Kolinda napokon na tronu i zato što je drevni Rim uništio i razvalio Jeruzalem.

"Candy i sedam svjetlećih kegli", oil on canvas, 2015.

Postojim ja, hrvatski slikar nasuprot indexa i židova, i postoje prijenosnici kulture i razarači kulture.

Jedan od razarajućih alata  za umjetnike koji su provodili godine, pa čak i desetljeća u rafiniranju svojeg talenta, je da ih se postavlja na istu razinu onog kretena Andres Serrana koji piša na raspelo. On potroši dvije minute (šteta što nema kamence u bubrezima pa bi barem imao bolji vokal) i postaje „hvaljeni“ umjetnik, što je uvreda za one koji doista pokušavaju raditi na polju umjetnosti, da slikaju, da ispunjavaju zadani zadatak, ali si jednostavno ne mogu pomoći. Svaki put kada hrvatski slikar na pristojan način pokuša postići nešto, automatski ga „usisa“  indexovac ili židov. Kao što su mnogi kazali, to je njihova taktika uništavanja kulture,slikarstva i identiteta u Hrvatskoj i svijetu – sudjeluju u utrci kako bi sabotirali utrku.

Budući da im ništa nije sveto, osim njihovog poganskog i hazarskog plana za potpunom kontrolom, oni definitivno ne vide kao što mi vidimo, ljepota za njih ne znači ništa. Oni ne misle kao što mi mislimo, logika i zdrav razum im ne služe svrsi. Oni ne vole kao što mi volimo, oni koriste naše suosjećanje kao oružje protiv nas.

Točno je da su indexovci balavi i slinavi, a židovi prefrigani, ali kako ne znaju da sve ima uzrok i posljedicu? Ako imaju pravo na svoj stav, kao i ja ofskroz, zašto onda lupetaju i iskaču iz rupe kada nije pridodana važnost njihovom stavu? Neka slobodno izreknu svoj stav da su manipulanti, poklonici draže dežulovića, hazari, muljatori i da je to njihova sramota.

Sramota je ta njihova mimikrija u kojoj se žele prikazati da su jebeni i pošteni. Ne možeš bez srama biti židovski sluga i poltron, a da te ne iskaraju demokratski i forumski i blogovski hard vrajteri. Pišite onda o kuhanju ili kukanju, tamo nemamo vremena biti. To je štivo za šonje.

Nepresušan je izvor primjera koji podržavaju tezu da su oni trpači degenerativnih razvalina i izmišljotina, a o tome ću nešto u drugom apokrifu. Da im dam vreću mekinja ili kilu eksera umjesto špageta? Ma, neka odfakiraju.

 

Te razvaline možda mogu vidjeti razliku između tanjurače i mljevenog čvarka, ali su genetski nesposobni da proizvedu ljepotu. Plagijat i propaganda su im osnovne vještine. Bolji su u doprinosu razvoja moralne bijede jer su im to zabavne vrijednosti, kao i da gledaju druge da pate.

Indexovci grabežljivo vole posrkati samo pokvareno vrhnje. Što tada slijedi? Dok tuku čitatelja po glavi, indexov mozak bazdi kao shit, osjeća se kao shit, izgleda kao shit i zvuči kao shit. To je vjerojatno bolje za njih od iskazivanja objektivne i tradicionalne istine o umjetničkim vrijednostima.

Prema statistikama, židovi namjerno kupuju shitarije od umjetnosti, lažno podižu cijene istih ne-djela, dok u isto vrijeme pada vrijednost kvalitetne umjetnosti na koju su se namjerili, a za koju niti nemaju pojma da li vrijedi ili ne. Dok sunce zađe, iz sjene, s bokova, pokupuju ona djela kojima su srušili cijenu. Maestralno, iako opće poznati i uigrani recept, prepisan od šibicara s auto pijace. Dok je god spomena njihove „strasti“ na indexu, ma ima da nam Izrael pokloni milijon kubika šperploče za slikanje. Zanima me kakav bi tada naslov topica izmislio babić jer se doniralo nešto hrvatskom slikaru.  Vjerujem da bi mu teršelićka dala duboko idejno trkeljanje dok zajedno ribaju kupus na Dolcu.

Neosporno je da mnoge slikare  opterećuje neostvarivanje prava na galerijski prostor, egzistencijalna i moralna ugroženost, novinarska popišana bljutavost, kao i da se uopće ne iznosi podatak koja je uistinu pozadina  i sjeme promjene smjera u izrazu umjetnika novijeg  razdoblja. Ako su uživali u svojoj kreativnosti i neovisnosti, zašto se odjednom dogodila najezda preobraženih slikara-očajnika? Pa nisu ih valjda postrojili pred onaj zid u Jeruzalemu u koji  su lupali glavom do iznemoglosti, kako bi dokazali da su se preobratili na židovski indexizam ili su vezani lancima i okruženi bijelim štakorima u MSU u Zagrebu!?

Usamljeni slikari koji stvaraju i rade po pravilima svojeg karaktera i iskonskog poriva, s jedne strane, indexova lažljiva tastatura i židovski kolekcionarski blok, s druge strane, odmah su na tzv. smjeru kolizije. Ako samo ovlaš proguglamo osnovne podatke, dolazimo do činjenice da babić, saatchi ili nimfomanka peggy guggenheim imaju zajedno nula grama potrošenog grafita na papiru, a ako idemo načinom njihovog marketinškog podebljanja, npr. 3+1 gratis i tome pridodamo bankara i partijanera straussa- khana, sigma je ponovo, nula grafita.

Nabrojana ekipa je samo djelić bramanske kaste koja groteskno i užurbano selektira odabrane za protjerivanje iz Hrvatske i bježaniju iz Egipta, dok se u isto vrijeme odvija turbulencija i blokovska rasprava o počecima umjetnosti i negiranju trendova i pravila igre koju dirigiraju obožavatelji, konzumenti i populisti prekodunavske močvare i „zlatnog teleta“. Primjerice, na portalu jutarnjeg lista skrolanje do rubrike kulture traje toliko da ponekad mislim da će mi eksplodirat baterija na laptopu. A čokoladni dio dolazi kada vidim koji novinari objave članke. Jbt, ni tucani kristalni penicilin mi ne pomaže. 

 Chagall, "Apocalypse a lilac, Capriccio", gouache, 1945.

Lavina provokativnih poteza, osmijeha i armagedonske propagande židovske umjetnosti šalje poslanicu preko indexa i prijeti se preko njihovih rothens-child bankstera da se obavezno ističe židovski pedigre. Takva ideološka pozicija im daje luksuzno pravo da idu globalno prikupiti nasljeđe Izraela ili možda Ukrajine, a paralelno eliminirati slikara iz Hrvatske. 

Milioni dolara odlaze, razvikuju se sotonisti moćnim kapitalnim ulovima. Identifikacijski problem nemaju jer su zlatne krave u sigurnoj galerijskoj štali, na svih devet katova ispod zemlje, prikopčane na cjevovod Fort Knoxa. Indexovcima curi vodenjak na usta pri samoj pomisli na tu zlatnu rupu, ali prvo nazad u školu pa će biti i za njih više mjesta u oboru.

Zanimljiv recentni, tj. njihov, tzv. problem, a moje zadovoljstvo,  je uplitanje Katarskog miljea i oduzimanje ispred njihovog nosa Gauguinove slike. Naime, nedavno je država Katar izdvojila 300 milijuna dolara za Gauguinovo djelo “Kad ćete se ženiti?”, što je najskuplja slika dosad prodana. Katar je izdvojio i 250 milijuna kuna za Cézanneove “Kartaše”...ups!!!!

Nije problem slika nego, do sada najveća vrijednost koja je postignuta za neko umjetničko djelo, a to se mora prevazići jer ego je ego – to se židovskom lobiju ne sviđa, inferiornost njihovog kapitala i sposobnosti je dovedena u pitanje. Sada bi moglo doći do niza provokativnih poteza, mitingiranja i marketiranja, izolacije zločestih, perifernih blokovskih preslagivanja, te perfidnog guranja bogatijih od njih na sami rub ekonomske i umjetničke inteligencije i svijesti. To je ta komercijalizacija umjetnosti, koja na neki način i upropaštava umjetnost, ali i mnoge umjetnike. Među rijetkima koji joj se danas opiru su Gerhard Richter ili Anselm Kiefer - veliki i vrlo zanimljivi autori. 
 Prije tridesetak godina, kada je Japan skoro presijao Honšu otok sa van Goghovim „Suncokretima“, nastao je tajac, neki vakuum, zemlja izlazećeg sunca je spretno spakovana sa strane – na mirovanje, na bolovanje.

Ako ništa drugo ne pomogne, tu je indexov kombajn jer je u „traktoru“ nestalo goriva, blažene 1995. godine. 

Naposljetku, što su tražili, to su i dobili. Oko za oko, penzla za zube. Sudar kolekcionarskih svjetova je ponovo na pomolu, rauschenberg je out, a babić je na redu za check out. Gauguin je problem, treba upaliti dronove i skenirati svaku rupu i šupu za njegovim djelima, pa makar to i očajno pokušali u Zagrebu, centru regionalne flispapir kulture. 

Kao slikar bez imalo obavještajnih podataka, preporučio bi, njima frendovski indexilni kvartovski portal koji je „fakat imamo akat“ krcat kulturnim kolumnama i raspravama o Gauguinovim remek djelima. Ma čak im i server i zahodska školjka i vanjski klozet pucaju od komentatorskog naprezanja soroševog dupeta. Tamo ima barem sedamnajst dežurnih kontrolora higijenskih prostorija koji uvjeravaju soroša i rotthens-childa da je Gauguin njihov registrirani forumaš. 

Možda još uvijek šalju Gauguinu newsletter iz tog alibabinog bunara.